Autor: Igor Premužić, član RF-a
13. kolovoza 1996. sam bio u Puli, vojarna Musil ili Muzil, stvarno više ne znam. Temeljna obuka. Diže se priča oko tog vojnog roka, pa ću ja ispričati svoju priču.
Prije svih priča - tamo nisam naučio ništa. Pušku koju sam dobio, neki rumunjski poluproizvod, bila je opasnija za mene nego za imaginarnog neprijatelja u kojeg bi pucao. Ta je AK 47 strojnica s onim ružnim drvenim drškom pri vrhu bila neupotrebljiva. Više manje sva oprema koja je bila u toj vojarni je bila neupotrebljiva, opasna i krajnje loša. Bilo je na sve nas tamo koji smo služili tu vojsku možda jedna dvije puške iz koje si nešto i mogao pogoditi na sto metara. U tri mjeseca koliko smo bili u toj vojarni iz puške smo pucali jednom. Od 5 metaka koliko sam ispalio, čak 3 su otišla u metu što sam smatrao uspjehom, jer ipak nisam nikoga ozlijedio. Od ostalih stvari nismo vidjeli ništa, jednom su nas proveli kroz neke drvene stolove i pokazali mine. Ostalo je sve bilo iz nekih prastarih priručnika, uglavnom, nakon deset dana možeš sve zaboraviti.
U našoj zgradi su bili vezisti i bolničari, temeljna obuka za sve ista. Razvodnik je bio dečko iz Rijeke, kao i dosta ekipe iz Istre. Ti su ljudi bili jedino što je tamo valjalo.
Hrana je bila poput napoja, nešto što zamišljam da daju zatvorenicima. Uglavnom nejestivo nešto smeđe, stari kruh kojeg vraćaju iz pekara, JNA konzerve zaplijenjene iz rata. To nešto smeđe je bio i grah, grašak, mahune i sve čega se sjetite. Razlika je bila jedino u tome što si uspio pronaći u tanjuru. Doručak je bio posebno ogavan, sreće si imao ako je bio neki putar i pekmez da to namažeš na onaj suh kruh, pa to zalijevaš nekim razvodnjenim mlijekom. Najgori je bio burek, toliko tvrd da si mogao čavle s njim zabijati. Uglavnom, Pula je bila - što se hrane tiče - mučilište, kao i uostalom cijela ta priča s vojskom. U Puli je tuširanje bilo 2 puta tjedno. Bilo je više od 30 stupnjeva, cijele dane smo nešto trčkarali, radili i to, možete si misliti kakvi su to mirisi bili oko mene. Voda isključivo hladna, ali i u 10 mjesecu je bilo toplo, pa sam to nekako i pregrmio.
Dizanje je bilo u 5 ili 6 , ne sjećam se točno. Imate li cilj da netko zamrzi himnu i zastavu, svako jutro ga probudite u 6 i nabijajte mu himnu. Nema boljeg načina. Obuka je trajala tjednom, vikendom su u vojarni ostajali samo oni koji su morali i vojnici po kazni ako se nisu svidjeli razvodniku ili već nekome. Vikend je služio da stjeraju vojsku doma da si operu veš i da se nahrane, jer od onog napoja kojeg smo dobivali smo mogli samo kopnjeti i razbolijevati se. Naravno biznis s autobusima je cvao, a ušteda na prašku i svemu je bila ogromna. Političke indoktrinacije je bilo, ali u svakoj vojarni su bile posebne priče. U Puli je politički odgoj, mislim da su to zvali domovinski odgoj ili tako nešto slično, bio usmjeren na to da se ljudi dive Tuđmanu i HDZ-u. Nakon toga, govorili su kako zbog posla treba mijenjati mjesto gdje živiš. Uglavnom, indoktrinirali su, učili ljudi uglavnom lažima, a od tih njihovih "domovinskih sati" ljudi su uglavnom spavali jer su ih digli kao kokoši u 5.
Nakon "temeljne obuke", na kojoj nisam naučio baš ništa i koja je trajala puna 3 mjeseca, niti sam imao kondicije, niti sam znao pucati iz puške, ali sam zato stalno bio pospan i umoran, a i iscrpljen i gladan. Hvala im na tome, ne znam što bih bez toga. Prekomanda je bila u Samobor. Tamo je hrana bila bolja, čak i jestiva. Dobio sam i novo oružje, Hekler. Užasno teška i nezgrapna puška, osjetljiva i u slučaju rata - neupotrebljiva. Mehanizam u njoj bi s prvim zrnom pijeska zablokirao jer je tako konstruirana. Jedino što je bila precizna. U 3 mjeseca koliko sam bio u Samoboru, pucali smo jednom, 5 metaka smo ispalili. Ostalo je sve bilo po već uhodanom principu. Himna, zastava, pa kao neka obuka - koju si mogao zaboraviti u roku od 5 dana.
U Samoboru je bila politička indoktrinacija u skladu s režimom. Bojnik Franković, kako bih ga mogao zaboraviti, bio je otresit brkati Hercegovac koji je na prvom satu "domovinskog odgoja" rekao da su ustaše borci za Hrvatsku, da su ustaše bile kao gardijske brigade domovinskog rata - heroji - i da on ne dozvoljava da se na njegovim satovima raspravlja o tome. Znači, ustaše su bili borci za slobodu, partizani su bili banda. To je bilo za dobar dan. Takva govna od tog Frankovića sam slušao 3 mjeseca, ja i ostali. Samobor je bila vojarna koja je imala novije zgrade, manje sobe pa je bilo koliko toliko ok. Tople vode je bilo, mogli smo se otuširati svaki dan, što je bila velika stavka. Vikendom su nas slali doma, da operemo veš i najedemo se kao ljudi. U tri mjeseca naučio nisam ništa, ispucao sam još 5 metaka. Tih 10 metaka koje sam ispucao je bilo sve od pucanja u 10 mjeseci vojske. Nakon Samobora sam prebačen u manju jedinicu i tu sam više manje trulio dok nisam odgulio do kraja. Vojska koju sam ja služio nije imala nikakvog smisla, nisam naučio baš ništa, napravilo mi je veliki trošak, izgubio sam tada posao, djevojku, te na kraju krajeva i 10 mjeseci života. Suludo.
Naravno da ovaj režim ponavlja obavezni vojni rok. To im je prilika za indoktrinaciju, za zaradu, to je zločinačkoj organizaciji na vlasti prilka za stvaranje novih poslušnika. To je prilika režimu da nakon vjeronaučnog ispiranja mozga vojska to fino ispoliria, tek da se ulije u glavu ljevkom da je Tuđman otac domovine, da je Stepinac svet, da su ustaše borci za slobodu i da je HDZ jedina hrvatska stranka. Ne budite naivini, ova ekipa na vlasti to neće propustiti.
Zato, odjebite od mog djeteta bando klerofašistička, neće nikad u vojsku ovakvog režima. Prije ću ga poslati prvim busom u Kirgistan.