Piše: Djuro Felić
U kritikama programa Radničke fronte često se može čuti floskula “kapitalistički sustav vam ne brani da osnujete samoupravnu tvrtku i pokažete svima kako se to radi”. Prvo, ova floskula u potpunosti promašuje srž problema jer jedna samoupravna tvrtka ne može opstati u okruženju koje se temelji na iskorištavanju čovjeka od strane drugog čovjeka – zato cilj Radničke fronte nije osnivanje samoupravnih tvrtki nego dokidanje kapitalističkog načina proizvodnje.
Druga primjedba na ovu floskulu je mnogo banalnija: kapitalistički sustav kako ga definira hrvatsko zakonodavstvo nam brani da osnujemo samoupravnu tvrtku.
Uzmimo banalan primjer: recimo da 3 studenta/ice želi izrađivati web stranice. Momci i djevojke između sebe mogu skupiti, recimo, ukupno dvije tisuće kuna u gotovini, recimo da su simpatizeri Radničke fronte i žele se organizirati po principu ekonomske demokracije. Što im je činiti?
Prva “mogućnost” koja se spominje je osnivanje zadruge. Za pokretanje zadruge potrebno je minimalno sedam zadrugara, od kojih svaki mora uplatiti 1000 kn osnovnog članskog uloga. Sve da i naša troje studenata uspiju skupiti 1000 kuna svaki, još uvijek ih nema dovoljno da osnuju zadrugu.
Druga, “mogućnost” im je da osnuju d.o.o. U temeljni kapital će uložiti 10 kn, od ovih 2000 kuna platiti takse i računovodstvene usluge i svaki od troje osnivača dobiti će trećinu vlasničkih udjela. No, što kada im se nakon mjesec dana pridruži još jedna kolegica? Ako žele da njihova dosljednost u ekonomskoj demokraciji ostane i formalno ispoštovana, morat će proći proceduru promjene vlasničkih udjela, koja zahtjeva i vremena i novaca. A kada u tvrtku dođe i peti član? Opet ista skupa i vremenski zahtjevna procedura.
Niti jedna od ove dvije “mogućnosti” nije praktična. Jedina praktična mogućnost je da svoje ideale prakticiraju ne obazirući se na formalni zakonski okvir u kojem djeluju. Ovi mladi ljudi u hrvatskoj implementaciji kapitalističkog sustava praktički nemaju drugog izbora nego da jednostavno jednog od sebe formalno postave za kapitalista, dok će ostali formalno biti proleteri.
Većina malih tehnoloških tvrtki, popularnih “start-upova“, funkcionira upravo tako. Ovi momci i djevojke s jedne strane su oličenje ekonomske demokracije za koju se Radnička fronta bori, a s druge strane za kritičare RF su primjer mladih kapitalista koje RF smatra za svoje klasne neprijatelje. No, ovi mladi ljudi u hrvatskoj implementaciji kapitalističkog sustava praktički nemaju drugog izbora nego osnovati d.o.o. i postati kapitalisti, željeli to oni ili ne.
Malih tvrtki u Hrvatskoj (2012.) ima skoro 96 tisuća i sa preko 400 tisuća zaposlenih zapošljavaju 49% svih radnika u Hrvatskoj. Prosječna veličina im je 4 zaposlena. Dobar dio ovih tvrtki također neformlano funkcionira po principima ekonomske demokracije, makar sa manje od 7 zaposlenih ne zadovoljavaju uvijete za osnivanje zadruge. Znači li to da poduzetnici koji funkcioniraju po principima ekonomske demokracije ne mogu biti i članovi Radničke fronte samo zato jer su tehnički – poslodavci? Nikako. Glavni uvjet za pristupanje Radničkoj fronti je vjera da kapitalizam nije način proizvodnje dostojan čovjeka. Sve ostalo su detalji.