Piše: Karlo Jurak
Naslov ovog teksta vidno se referira na naslov teksta Stuarta Halla Kome treba identitet. Ne želeći ovom prilikom ulaziti u veće polemike oko uloge Halla i kulturalnih studija pri stvaranju tzv. „kulturalne“ ili „identitetske“ ljevice, želio bih ipak podvući neka mjesta koja je Hall anticipirao upravo tim tekstom. Kakve veze to ima s ovim pitanjem o pojmu multikulturalizma? Ima, itekakve, jer se upravo pitanje o multikulturalizmu kao pojmu svodi na pitanje identiteta. Drugim riječima, kome uopće treba multikulturalizam samo je nešto konkretnija, odnosno specificiranija verzija pitanja kome uopće treba identitet. Hall na sljedeći način definira identitet: „Identitet koristim kako bih označio točku susretanja, točku prošivnog boda između diskurza i praksi koje pokušavaju interpelirati, govoriti nam, ili nas usidriti kao socijalne subjekte određenih diskurza s jedne strane, i procesa koji proizvode subjektivnosti, koji nas konstruiraju kao subjekte koji mogu biti iskazani, s druge strane. Identiteti su stoga točke privremenog spajanja na subjektne pozicije koje za nas konstruiraju diskurzivne prakse.“ Pojasnimo malo bolje što Hall želi reći i zašto je to relevantno za problematiziranje multikulturalizma. Identitet se, naime, može shvatiti kao „točka“ u socijalno-diskurzivnom prostoru za koju se „prišije“ politička subjektivnost. Pojam interpelacije upućuje na „poziv“ od neke instance da od puke individue čini subjekta neke socijalne prakse. „Prišivanje“ pak upućuje da je riječ o gradnji političke subjektivnosti od pukog identiteta. Konačno, diskurzivna praksa je taj glavni akter koji interpelira i prišiva. Kao rezultat imamo političku subjektivnost identitarno definiranu i izgrađenu te tako ona zauzima legitimno mjesto unutar političko-ideološkog spektra.
Ova teorija identiteta i političke subjektivnosti djeluje vrlo nejasno i apstraktno ako se ne pokaže na konkretnom primjeru. Upravo taj konkretni primjer jest multikulturalizam i dominantni liberalni diskurs. Drugim riječima, u ovom primjeru baratamo liberalnom diskurzivnom praksom (koja je pravi subjekt, anonimne prirode pa djeluje kao proces bez individualne subjektivnosti) i multikulturalizmom kao interpelacijskim pozivom koji zajedno djeluju na „prišivanje“ (gradnju) određene političke subjektivnosti. Ta politička subjektivnost nije klasne prirode nego identitetske, odnosno populacijske. Pojam populacije je središnji pojam kojim barata liberalna ideologija i od koje ona gradi svoj diskurs – populacije tako slove kao nositelji strukturnih tendencija te se preko njih objašnjava strukturiranost društva (po defaultu je, stoga, riječ o nekonfliktnom društvu jer one nisu nositelji antagonizama kao što su to društvene klase). To znači da su nositelji različitih društvenih značenja, bihevioralnih očekivanja te pluralnih identiteta. Drugim riječima, pojedinac je podređen slobodnotržišnom mehanizmu kroz pripadnost raznim identitetskim populacijama, odnosno smatra se da postoje određena relativno stabilna i prihvaćena društvena očekivanja koja određen oblik ponašanja pripisuju određenoj populaciji. Pod oblicima ponašanja, sukladno neoliberalnim vrijednostima, podrazumijeva se određen način života kojemu pak odgovaraju određene potrošačke navike te životne navike općenito. Naravno da se populacija ne svodi samo na potrošačke navike jer način i stil života ipak obuhvaćaju više aspekata, ali potrošnja u tome ima primat. Primjerice, od populacije mladih u širem smislu očekuje se drugačija potrošnja nego od populacije starih. Što ima više tipova populacijâ definiranih po raznoraznim i međusobno nesumjerljivim kriterijima, to je moguće pridružiti više bihevioralnih očekivanja i potrošačkih navika. Tako porast subkulturâ, stilova i identitetâ u širem smislu mehanizmom povratne sprege doprinosi jačanju i ovjeravanju dominantnog diskursa. Oni se međusobno razlikuju žanrom glazbe, načinom odijevanja, umjetničko-kulturnim preferencija, mjestima izlazaka, načinom izražavanja, određenim tipom svakodnevnog života, prakticiranjem određenoga načina života, itd.
Multikulturalizam, o kojemu je ovdje riječ, jest zanimljiv fenomen koji izrasta na bazi liberalne ideologije koja barata konceptom populacije. Društveni problemi poput rasizma, nacionalizma, etnocentrizma i sl. tumače se u konceptualnom obliku prihvaćanja ili neprihvaćanja multikulturalizma. Takav jedan pristup ima mnogo slijepih točaka koje ne dopuštaju tumačenje koje bi nadilazilo liberalne okvire. U tom se smislu kultura uzima kao „slobodnolebdeći“ skup obrazaca koji definiraju jedan etnicitet, rasu, vjeroispovijest, itd. Problemi koji izrastaju na tome tiču se tolerancije ili netolerancije prema „drugima“, odnosno zagovaranju monokulturalnog društva zatvoreno u nacionalne, etničke, vjerske i(li) rasne granice ili zagovaranju društva koje će se temeljiti na pluralitetu kulturalnih razlika određenih etnicitetom, nacionalnošću, vjeroispoviješću, rasom, itd. Različite se kulture percipiraju i kao nositelji različitih potreba i preferencija jer su im različiti običaji. Iz toga je vidljivo kako je takav koncept potpuno uklopljiv u prevladavajuću paradigmu populacijskih narativa i identitetskih politika. Društvo se čini kao totalitet različitih populacija, identiteta i kultura na kojemu se ideološko-politička bojišnica organizira prema prihvatljivosti ili neprihvatljivosti različitosti u jedno društvo. Nije to nimalo slučajno – suvremeni tokovi globalnoga kapitalizma donose sa sobom brojne migracije stanovništva, sve veći jaz između siromašnijeg i bogatijeg svijeta, transnacionalizaciju kapitala i stvaranje svjetskoga tržišta koje funkcionira po sebi inherentnim pravilima. U tim se okolnostima ruši nacionalna građanska država 19. stoljeća koja je u to vrijeme služila potrebama kapitala (njegovoj akumulaciji i razvijanju buržoaske klase unutar nacionalnih granica). Siromašno stanovništvo migrira u bogatije krajeve gdje služi kao jeftina radna snaga, a iz nekih mjesta dolazi do migracijâ i zbog ratova, prirodnih katastrofa, totalitarnih režima, itd. Kako zapadna društva postaju etnički, nacionalno, vjersko i kulturalno miješana društva, tako nastaje i reakcija na tu „novinu“ koja uglavnom dolazi s desnih ekstremističkih pozicija koje oštricu svoje borbe usmjeravaju na imigrante te im je multikulturalizam stran. Reakcija na to je porast pro-multikulturalnih politika koje dolaze i s identitetske ljevice koja se tako postavlja kao krajnje progresivna opcija nasuprot „zatucanim desničarima“. Ideološko-diskursno polje opet je zatvoreno u dominantnom liberalnom okviru – ovakav razvoj situacije i idejâ koje se uzdižu nad tim situacijama ne dopuštaju sagledavanje migracijâ i miješanja kulturâ u kontekstu specifičnih historijsko-materijalnih okolnosti, tj. kao rezultat dinamike suvremenoga kapitalizma. Svođenje problema na pitanje tolerancije jest ignoriranje klasne borbe koja se odigrava u podlozi raspada nacionalne države, stvaranja transnacionalnih institucija i migracijâ. To je plodno tlo za nastanak novih identitetskih politika koje će se u zabludi progresivnosti svrstati na lijevu opciju, e da se pokaže kako prkose „zadrtim desničarima“. Konačno, rasistički i antirasistički diskurs služi se sličnim pojmovljem – pitanje tolerancije glavno je pitanje u tim diskursima, a ne historijske okolnosti koje su uvjetovale pojavu rasizma (bazično povezanog s kolonijalnim imperijalizmom velikih kapitalističkih sila u svojem razvoju) te kako rasizam danas nije samo puka pojavnost među „netolerantnim“ pripadnicima populacije, nego služi kao oružje buržoazije za razbijanje radničke solidarnosti potičući rasnu segregaciju među pripadnicima radničke klase. Tako nastaje fašizam. On je nastao kao reakcija buržoazije na internacionalni radnički pokret i kao zadnja linija obrane buržoazije kada se liberalna demokracija pokazala „preslabim“ okvirom za tu obranu. Cilj fašizma jest stvoriti klasnu harmoniju unutar granica jake nacionalne države. U njegovu konceptualnom okviru nacija (u nekim varijantama rasa, vjeroispovijest, kultura i sl.) je temeljna i najvažnija ljudska institucija iz koje sve proizlazi. Današnje pojave fašizma tendiraju nahuškati radnike jedne nacionalnosti i(li) rase protiv radnikâ druge nacionalnosti i(li) rase pod retorikom da im potonji „uzimaju posao“. Fragmentirane identitetske borbe, od kojih je samo jedna ona koja se svodi na pitanje multikulturalizma, generirane su od strane buržoazije na vlasti na način da ona potiče te borbe, služi se pripadajućim konceptualnim okvirom te ujedno, kada za to postoji potreba, potiče samo diskriminaciju nekih od tih identiteta (žena, homoseksualaca, nacionalnih i etničkih manjina, itd.) da bi se oni u tom svom identitarnom partikularizmu prepoznali te svoju diskriminaciju pogrešno prepoznali kao stvar netolerancije i identitetskoga isključivanja.
Istinski lijeva perspektiva bi trebala unutar takvog kritičkog okvira prepoznati problem islamizma i pripadajuće islamofobije, a ne posezati za površinskim pitanjima „tolerancije“, „asimilacije“ i „multikulturalizma“. Nije, naime, stvar u multikulturalizmu, taj nam pojam naprosto ne treba kao ni njegova negacija. Osim toga, njime se u svijetu danas malo toga može objasniti – postavimo si samo retoričko pitanje je li sukob Ukrajinaca i Rusâ stvar multikulturalizma. Islamski fundamentalizam je stvar svjetskih odnosa moći – muslimani mahom žive na području stalnih ratova i eksploatacije kako od domaćih moćnika unutar vrlo retrogradnih konzervativnih ideologija, tako i od zapadnoga imperijalizma. Terorizam po svijetu pod egidom islamizma jest nusprodukt sinergije tih dviju ideologija i politika koje se sučeljavaju ponajviše na Bliskom istoku, a nerijetko i zajedno kooperiraju (primjerice, američkim političarima ne smeta islamizam kada im takav režim donosi ekonomsku korist – primjer Saudijske Arabije). Što se tiče muslimanâ u Europi, ovo pitanje nije stvar njihove ni „integracije“ ni „asimilacije“ (diskurzivno bliske oznake „multikulturalizmu“) u francusko ili koje drugo europsko zapadno društvo. To je pseudoproblem koji se može eliminirati klasnom analizom – nestankom ili bar smanjivanjem klasnih nejednakosti (muslimanski imigranti uglavnom su niža i potlačena klasa, nerijetko jeftina radna snaga). U dominantnom diskursu on ne slovi kao pseudoproblem zato što su „populacija“ i „identitet“ dominantni i temeljni nositelji društvenoga pa onda imamo diskurs multikulturalizma na koji afirmativno odgovaraju liberali, a negativno krajnja desnica. I jedni i drugi se kreću u istom okviru te su međusobni uvjet mogućnosti. Prava ljevica to mora prevazići da ne upadne u tu zamku dominantnog diskursa s kojim je dugo vremena kooptirala (u vidu „identitetske“ ljevice i tzv. socijaldemokracije). Dakle, stavljanjem naglaska na klasnu uvjetovanost islamizma, mjesto radničke klase iz tih zemalja u globalnom kapitalizmu te na geopolitičke odnose moći u kojima prevagu uzima američki imperijalizam ispravno će se shvatiti problem islamizma i islamofobije.