Autor: Radnička fronta
Prije 25 godina Hrvatska je međunarodno priznata. Državotvorni HRT naveliko slavi tu veliku godišnjicu, ali u opljačkanoj i osiromašenoj zemlji kopača po smeću iz koje bježi svatko tko to može, nije da za to ima pravoga razloga.
Što smo to dobili prije 25 godina? Priznanje? Okej, to jesmo. Ali nije da nas nije koštalo. Vatikansko priznanje nas i danas košta Vatikanskih ugovora i silne "vraćene imovine" crkvi. Njemačko priznanje nas je koštalo najvjerojatnije HT-a.
Priznanje čega? Neovisne države? Koje neovisne države? Je li država koja je prodala skoro sve banke stranom kapitalu za tričavih 5 i nešto milijardi kuna (nakon što ih je sanirala za 87 milijardi) neovisna? Je li država u kojoj su strani kapital i novopečena domaća kapitalistička klasa razgrabili svu imovinu (trenutno je na lutriji HEP) neovisna? Je li zemlja koja nema apsolutno nikakvu vanjsku politiku, osim slušanja naredaba iz Bruxellesa i Washingtona neovisna?
"Domoljubima" to možda neće biti drago čuti, ali Hrvatska je bila daleko neovisnija prije 1990. O Jugoslaviji možete misliti ovo ili ono, ali to je bila zemlja u kojoj je sva imovina, industrija (koja je tada još postojala) itd. bila u vlasništvu naroda (a ne šačice plutokrata) i koja je, slagao se s njom tko ili ne, imala svoju neovisnu vanjsku politiku (dapače, bila je jedna od vodećih zemalja u Nesvrstanima).
Ukratko, 25 godina kasnije - razloga za slavlje nema. Osim ako niste kao oni koji su 1990. govorili da će za Franju pa makar i travu pasli. Što se na kraju za mnoge praktički i obistinilo.