Autor: Hrvoje Štefan
Pred neki dan teta osobna savjetnica na HZZ-u, nezadovoljna brojem molbi za posao koje sam poslao u proteklih mjesec dana, smatrajući da to nije bilo dovoljno aktivno traženje zaposlenja, napisala mi 'uputnicu' za današnju radionicu pod nazivom 'Kako se predstaviti poslodavcu". Na radionicu došlo nekih petnaestak ljudi i prije nego što je u učionicu došao mlađi pripravnik koji je trebao izložiti temu, slušam okupljene kako međusobno s revoltiranošću i ogorčenjem iznose osobna iskustva s traženjem zaposlenja i beskorisnost 'usluga' HZZ-a po tom pitanju.
Krene radionica i nakon kratkog uvoda pripravnik postavi pitanje: "zašto je poslodavcu važno da mu kažete koje su vaše mane?". Tu već krene lagana pobuna i ekipa počne pripravniku postavljat pitanja o smislu ovakvih radionica i općenito o korisnosti HZZ-a za pronalazak zaposlenja. Potom se javi žena u ranim tridesetima i kaže da su je na intervjuu za Mlinar pitali dal planira imati djecu i razvidno bijesna pita šta se to njih uopće tiče. Pripravnik se složi da takva pitanja ne bi smjeli postavljati, ali doda, ako ih već postave onda je najbolje odgovoriti "Trenutno mi je karijera na prvom mjestu, stoga još ne razmišljam o djeci". To je bio okidač za potpuni proboj gnjeva prisutnih, krenule su optužbe i na račun HZZ-a i zapošljavanja preko veza i mentaliteta domaćih ljudi i pokvarenih političara.
Gledam sve to i razmišljam na koji način bi mogao intervenirati u tu opću pobunu, ali shvatim da je gnjev prešao granicu do koje je bilo moguće suvislo komunicirati. Na kraju sam otišao sa neodržane radionice sa dojmom da nismo daleko od trenutka kada će ljudi biti spremni podržati one koji će za njihov gnjev i nemoć ponuditi radikalna 'rješenja'. Problem je dakako u tome što ona uopće ne moraju biti progresivna odnosno ne moraju zahvatiti prave uzroke obespravljenosti zbog kojih su ljudi opravdano gnjevni.