Autor: Radnička fronta Istra
Osim raspolaganja proračunom županije, gradova i općina u Istri, te mešetarenjem prostornim planovima, IDS od 2006. godine, kada preuzima kontrolu nad Glasom Istre kao najutjecajnijim dnevnim listom na poluotoku, uz već uspostavljenu kulturnu hegemoniju (zemlja Istra kao temelj konstituiranja istrijanstva kao nadnacionalnog identiteta), na još dva područja provodi discipliniranje stanovništva. Jedno je ekonomsko tj. egzistencijalno discipliniranje (preko Istarske razvojne agencije, gradskih, općinskih i županijskih tijela IDS je uspio u posljednjih 15-ak godina razgranati mrežu ekonomske zavisnosti poslovnih subjekata u Istri o javnim sredstvima koji se nalaze pod stranačkom kontrolom), a drugo je obračunavanje sa sindikatima i gušenje radničkih borbi.
Tih je borbi bilo nekoliko (borba za radnička i profesionalna prava novinara Glasa Istre, štrajk radnika/ica Arena trikotaže...), ali presudna epizoda, koja je u punom svjetlu pokazala autokratsku narav IDS-ove vladavine, bila je štrajk radnika u gradskom komunalnom poduzeću - Herculanei.
IDS-ov napad na radnička prava i sindikalnu borbu
Povod štrajka je bila neisplata božićnice radnicima. Uzrok leži u rebalansu proračuna grada (nakon toga uslijedio je rebalans u Herculanei) kojim je Herculanei uskraćena isplata 1.500.000 kn iz gradske kase. Naime, Grad Pula je za taj iznos umanjio svoje obaveze koje ima prema Herculanei, a koje se odnose na održavanje zelenih površina i čišćenje ulica.
Sredinom prosinca 2009. godine (nekoliko dana prije najavljenog štrajka), na aktualnom satu Gradskog vijeća Grada Pule, direktor Herculanee Igor Stari je prema pisanju Glasa Istre, izjavio da su tom komunalnom poduzeću smanjeni prihodi za spomenutih 1,5 milijuna kuna. “Taj novac Herculanei sada fali i to ne možemo namaknuti putem ušteda jer više nemamo gdje uštediti”, rekao je direktor Stari dodavši da u Kolektivnom ugovoru piše da se božićnice isplaćuju sukladno mogućnostima, a da Uprava smatra kako u ovom trenutku nema prostora za njenu isplatu.
Na toj sjednici je gradonačelnik Boris Miletić posegnuo za svojevrsnom ucjenom rekavši da će sljedeća 2010. biti još gora i da bi u pitanje mogla doći likvidnost “pa će se postaviti pitanje plaća, a ne božićnica”. Umjesto da kao gradonačelnik jednog grada zaštiti prava radnika u javnom uslužnom sektoru kojim upravlja; umjesto da promovira radničko organiziranje i borbu za prava i onih radnika u privatnom sektoru - koji su posljednjih 25 godina pljačkaškom privatizacijom postali najvećim tranzicijskim gubitnicima izgubivši sva radnička prava - on još dolijeva ulje na vatru rekavši sljedeće: “Pitam tko je ove godine imao takve prihode kao oni: dvije i pol tisuće kuna regresa, uskrsnicu, bon za dijete. Tko se još time može pohvaliti”. Ta je njegova izjava uvelike kumovala općoj histeriji i difamaciji ove radničke borbe.
No to nije sve. Navodno je Grad Pula točno taj iznos u novoj fiskalnoj godini uplatio kao otpremninu za 15 svojih službenika koji su poslani uglavnom u prijevremene mirovine. Pretpostavlja se da se tako gradonačelnik Miletić riješio jednog dijela starog kadra, zaposlivši potom svoje ljude.
Zadnji udarac štrajku zadao je, po mnogima i glavni meštar ceremonije, tadašnji župan i predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić izjavom (objavljena je u Glasu Istre 22. prosinca, predzadnjeg dana štrajka) da se solidarnošću, uvažavanjem i poštovanjem lakše može izaći iz gospodarske krize u koju je zapala Hrvatska, te je u tom kontekstu pozvao i istarske gradonačelnike na solidarnost s gradonačelnikom Pule Borisom Miletićem zbog "blokade Pule" uslijed štrajka radnika Herculanee. Vrijedi ga citirati: “Danas je gotovo luksuz biti zaposlen u javnim gradskim ili županijskim poduzećima, jer si siguran za svoje radno mjesto. Međutim, neki koji su dobili sve i sada žele još više od toga misle da će sa svojom politikom upravljati gradom bez izbora. Ovdje se, između ostalog, radi o politici.” Nakon ovog medijskog spina uslijedila ja i tužba koju Herculanea pokreće protiv Sindikata Istre i Kvarnera. Vrhunac licemjerja i cinizma.
Radnička solidarnost na kušnji
Štrajk upozorenja u Herculanei održan je 13. i 14. prosinca 2009. godine, nastavio se od 21. do 24. prosinca, u danima kada je jug Istre iznenadilo snježno nevrijeme kakvo se ne pamti u posljednjih 30 godina.
Štrajku solidarnosti pridružili su se radnici Pulaprometa (čiji autobusi čak nisu osposobljeni za vožnju u snježnim uvjetima) i Javna vatrogasna postrojba. Nakon neviđene medijske hajke na radnike Herculanee i čelnike Sindikata Istre i Kvarnera, očito izrežirane na adresama Splitska 3 (sjedište IDS-a) i Forum 1 (ured gradonačelnika) uz savjetničku PR pomoć "uglednih" stručnjaka, štrajk solidarnosti je prekinut 23. prosinca, da je potom i štrajk u Herculanei okončan 24. prosinca 2009. godine.
Osim što vremenske neprilike nisu išle na ruku radnicima u štrajku (kontinuirano se optuživalo Herculaneu zbog nečišćenja snijegom zatrpanih ulica, iako je to bio posao poduzeća Ceste), s najvišeg vrha gradske vlasti prijetilo se gomilanjem gubitaka, gubitkom radnih mjesta i sudskim sporovima.
Vrhunac PR strategije slamanja radničkog otpora bilo je večernje simbolično skupljanje smeća koje su organizirali gradonačelnik Pule Boris Miletić i neki direktori javnih poduzeća. U tome su im, pod pritiskom lokalnih šerifa iz nekih istarskih gradova, “pomogli” tamošnji komunalni radnici. Naravno, pred novinarskim objektivima.
Pritisku su podlegli i ravnatelji Opće bolnice i Zavoda za javno zdravstvo, svojim javnim istupima, tvrdeći da postoji mogućnost zaraze stanovništva.
Iscrpljeni, pod rafalnom paljbom lokalne političke vrhuške i prekomjernim medijskim ra(e)ketiranjem, radnici prekidaju štrajk. Ne treba posebno napominjati da vrijeme provedeno u štrajku direktor Herculanee radnicima nije isplatio. Umjesto dnevnica za dane provedene u štrajku i isplate božićnice, radnicima je gradonačelnik “velikodušno” ponudio bon od 500 kn koji su mogli potrošiti, pogađate gdje, u propalom trgovačkom carstvu pulskog tajkuna Alberta Faggiana - Puljanki.
Podsjetimo, radi se o tvrtki koja je samo godinu ranije, 2008. godine, dobila Povelju Grada Pule jer je, stoji u obrazloženju nagrade, “u svojih 60 godina postojanja i rada, prolazeći kroz različite faze teškoća i razvoja, Puljanka danas obilježila značajne pomake poslovanjem u preko 60 prodavaonica u Puli, Istri i Rijeci, zapošljavajući velik broj radnika te ostvaruje izvanredne rezultate i osobite uspjehe u radu.” Godinu dana kasnije Grupa Puljanka za po kunu kupuje Glas Istre novine i Glas Istre trgovinu, tvrtke kćeri koje su bile u 100%-tnom vlasništvu Glasa Istre d.o.o. Zatvorimo krug: Puljanka je propala, Glas Istre je nastavio biti partijskim glasilom u potpunosti izgubivši vjerodostojnost, ali je u međuvremenu promijenio vlasnika, a gradom i dalje upravlja Boris Miletić i IDS.
Vratimo se radničkom otporu. Iako je štrajk prekinut a zahtjevi radnika nisu ispunjeni, on je polučio i konkretne, ali ipak kratkoročne rezultate. Radnici Vodovoda i Javne vatrogasne postrojbe dobili su božićnice, dok se tadašnji direktori Pulaparkinga i Tržnice nisu solidarizirali s gradonačelnikom nego su radnicima dali stimulacije, ovisno o visini plaća. Nažalost, u poduzećima gdje su direktori politička potrčkala, kojima je važnije slušati političke naputke nego odgovorno voditi poduzeća, od božićnica nije bilo ništa.
Uprava Herculanee tužila je sindikate koji su organizirali štrajk. Pet godina kasnije, taman toliko da se eutanazira bilo kakva radnička i sindikalna aktivnost, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Puli kojom je krajem 2014. godine odbijena žalba Pula Herculanee i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli okončan je petogodišnji sudski spor koji je započeo tužbom Pula Herculanee protiv Sindikata Istre i Kvarnera i SSKH kao organizatora, po njenoj tužbi, nezakonitog štrajka 2009. godine.
Tada je Bruno Bulić, predsjednik Sindikata Istre i Kvarnera pozvao gradonačelnika, “u svojstvu najodgovornije osobe Grada bez koje se u ovom Gradu ništa ne dešava, da prestane preko komunalnih poduzeća nepotrebno trošiti novac građana Pule na sudske sporove protiv sindikata. To nije samo neodgovorno bacanje novca građana, već i sramota Grada...Zadnji put je politika u Puli tužila radnike 30-ih godina, za vrijeme talijanske diktature”, zaključio je Bulić.
Prisjećanje na ovaj događaj važno je jer nas podsjeća na modus operandi tadašnje, ali i današnje vlasti (prije svega gradonačelnika Borisa Miletića i tadašnjeg župana Ivana Jakovčića). Osim što je pokazao radničku solidarnost, štrajk je ukazao na sramotnu ulogu nositelja javnih funkcija u gušenju štrajka, te gotovo svih lokalnih medija koji su pristranim, gotovo huškačkim pristupom protiv radnika u štrajku, stvarali negativnu percepciju javnosti prema zahtjevima radnika Herculanee.
Naglasak je pritom bio na “romansiranju” gradonačelnikovog skupljanja smeća, te na izostanku bilo kakvog propitivanja razloga i konteksta u kojem se štrajk događao, kao i izostanku bilo kakvog kritičkog fokusa na sistemsku razinu problema.
Borba za radnička prava, društvenu solidarnost i decentralizaciju upravljanja
Privatni mediji su uvjerili ljude, ponajprije one koji rade u privatnom sektoru, da su njihovi neprijatelji radnici koji rade u javnom. Time se želi postići da se radnici iz privatnog sektora - umjesto da se bune protiv onih koji ih eksploatiraju radi svog profita - kapitalista (tajkuna, vlasnika, gazda, "poslodavaca"...) - bune protiv drugih radnika, onih koji rade u javnom sektoru. Time zapravo rade sami protiv sebe - jer što je lošije ovim prvima, što su im manje plaće i manja prava, to će lošije biti i onim drugima.
Nedvojbeno je pak da za loša radnička prava i niske plaće u privatnom sektoru nisu krivi radnici u javnom. Za stanje u zemlji svakako nisu krive učiteljice, tete u vrtićima, medicinske sestre, čistači ulica. Besmisleno je njih kriviti samo zato što ipak imaju kakva-takva radnička prava i koliko-toliko normalne plaće.
Ono za što bi se trebalo boriti jest ne da se onima koji imaju relativno normalne poslove to ukine, nego da pravo na slobodno sindikalno udruživanje, zaštitu radničkih prava i više plaće imaju SVI.
Radnici u privatnom sektoru ne smiju nasjedati na propagandu da su tete u vrtićima, čistači ulica i doktori krivi za sve njihove probleme - ta tko uostalom čuva i njihovu djecu, zbrinjava njihovo smeće i tko ih liječi kad su bolesni? Oni na koje bi trebali usmjeriti svoju ljutnju su tajkuni koji se voze u limuzinama koje koštaju stotine tisuća eura, žive u dvorcima, imaju silne vile i jahte, i, u konačnici, imaju i većinu medija u svojim rukama. Oni su ti koji u sprezi sa stranačkim oligarhijama radništvo pokušavaju međusobno zavaditi kako se ono ujedinjeno ne bi okrenulo protiv parazita - kapitalističke klase - koja ih izrabljuje i živi im na grbači.
Zbog svega navedenog, ali i zbog započetih procesa privatizacija i outsourcinga javnih usluga, utjecaja stranačkih oligarhija na kadroviranje i zapošljavanje, netransparentnosti u radu, korištenja javnih resursa za partikularne interese, narušavanja javnog interesa u radu javnih poduzeća i ustanova, te zbog sve većeg nezadovoljstva cijenom i kvalitetom komunalnih usluga pulska lokalna organizacija Radničke fronte se zalaže da se Herculanea kao i sva gradska i županijska trgovačka društva i javne ustanove stave pod građanski nadzor i direktno upravljanje radnika/ica, zainteresirane i stručne javnosti i korisnika/ica usluga.