Autor: Marko Milošević
Maloprije se vratih u Zagreb. Za ovaj komentar možda relevantno - bili smo u Varaždinu, s novim simpatizerima RF-a, radili na širenju. U međuvremenu sam skroz zaboravio na to da je danas 2. krug izbora u SDP-u (toliko o tome koliko je sve to skupa relevantno). Dođe mi poruka s informacijom da je Bernardić dobio i da bi trebalo nekako komentirat. Umoran od cijelog dana kažem im da mi se baš i ne da i da netko drugi naš složi komentar. Sjednem na bicikl i krenem doma s Lajkom.
Međutim neki vrag mi ne da mira, i velim sebi, aj usput bacit oko na atmosferu (živim blizu SDP-ove centrale). I stvarno odem na Iblerov trg - na starom biciklu, sa nevezanim psetom mješancem koje zuji okolo i večerom u formi bureka s jogurtom u vrećici na volanu bicikla.
Pred ulazom u zgradu SDP-a hrpa uglađenih, uređenih ljudi. Prvo što mi upada u oči je da osobno ne poznam niti jednu osobu tamo - ni novinare okupljene okolo, ni uzvanike, a nisam vidio (bar vani) nikoga ni od 'istaknutih SDP-ovaca'. S obzirom na kontekst, bilo mi je iznimno drago što ne znam nikoga tamo - ali s druge strane, možemo reći i da su vani bili okupljeni ljudi iz treće lige ili ešalona. Face su valjda bile unutra.
I stojim tako na biciklu doslovce usred te gungule na Iblerovom, osvrćem se oko sebe i pokušavam uloviti nekog poznatog s kim ću izmijeniti nekoliko otrovno-ciničnih komentara, kad mi upadne u uši taj zvuk. Zvuk smijeha.
Kroz otvorene prozore prostorije u prizemlju dopirao je zvuk trijumfalno raspoloženih ljudi iz Bernardićevog tima. Dojam koji sam dobio o tom smijehu se teško može izreći. To nije bio smijeh veselja, optimizma i želje za političkom borbom za interese tzv. "malog čovjeka". Ne, to je bio smijeh mongolskih osvajača nakon što upadnu u neki do tad dobro branjen grad - smijeh pljačke i barbarizma.
Smijeh mladih korporativnih lavova u SDP-u čije je vrijeme sada neopozivo i konačno i potpuno došlo. Smijeh ljudi kojima se od večeras otvaraju horizonti za takva osobna bogaćenja da su u toj euforiji potpuno zaboravili na mjeru, takt ili situaciju - na kraju krajeva, zbog koga ili čega se više moraju ustručavati? Pa SDP je njihova prćija.
Ali više od neukusa i nastranosti tog stvarno prilično upadljivo glasnog i (da tako kažem) protunarodnog smijeha - smijeha kojeg boli kurac za suze stotina tisuća ljudi u ovoj zemlji - više od toga, dojmila me se suicidalnost cijele situacije. To su ljudi koji doslovce orgijaju i banče na SDP-ovim karminama - blaženo nesvjesni katastrofe u koju je ta stranka dovela i sebe i (posredno) ostatak društva, te nesvjesni činjenice da im mahom više ne vjeruju ni roditelji ni rođena djeca.
Sve skupa, drug Fidel je stvarno otišao u najboljem mogućem trenutku.
NIČIM UTEMELJENA PROGNOZA: kako su stvari krenule s ovom ekipom vukova s "Wall Streeta" za kormilom SDP-a, prognoziram toj partiji čvrsto klizanje u kategoriju "do 15%" na prvom idućem izbornom testu - a i to bi moglo biti tek kratko zaustavljanje na putu prema dolje.
A mi ostali? Šta ćemo mi?