Piše: Hrvoje Štefan
Zabrinut zbog ustrajnosti visoke stope nezaposlenosti i rastućih socijalnih tenzija u godinama nakon Velike ekonomske krize, 1929. godine, engleski ekonomist John Maynard Keynes je poduzeo kritiku tadašnje mainstream neoklasične ekonomske teorije, posebno njezinog temeljnog koncepta o samoregulirajućem tržištu kao mehanizmu postizanja ekonomske ravnoteže i optimalne alokacije resursa. Keynesa je prije svega brinula mogućnost da se sve militantnija radnička klasa na zapadu ne odluči kopirati sovjetski eksperiment odnosno da se ne odluči na obaranje kapitalizma, s obzirom na njegove socijalno devastirajuće učinke. Keynes je smatrao da zreli kapitalizam može funkcionirati socijalno pravedno i ekonomski racionalno, no da je potrebno zamijeniti pogrešnu neoklasičnu teoriju o samoregulirajućem tržištu onom koja će na adekvatan način objasniti modus njegova funkcioniranja i razloge zbog koji to čini na socijalno neprihvatljiv način. Tek na temelju takve ispravne teorije moguće je razumjeti kakve mjere treba poduzeti da bi se kapitalizam korigirao i usmjerio u pravcu postizanja socijalno i ekonomski poželjnih učinaka. Najvažniji ekonomski učinak i norma koja po Keynesu ima i jasnu socijalnu i političku funkciju jest – puna zaposlenost. Naime, ako kapitalizam može osigurati da svi budu zaposleni i na temelju tog zaposlenja ostvare adekvatan dohodak i potrošački standard, tada nestaju glavni razlozi za njegovo obaranje. Keynes je bio uvjeren da njegova teorija funkcioniranja kapitalizma pruža upravo te nasušno potrebne korekcije neoklasične teorije te postavlja idejni temelj za operativne politike kojima će se otkloniti socijalno razorni učinci kapitalizma.
Ukratko, Keynesove glavne teorijske korekcije usmjerene su prema starom Sayovom postulatu da kapitalističko tržište ne može dovesti do hiperoprodukcije roba, pa posljedično i do dugotrajnije neiskorištenosti faktora proizvodnje, posebno rada. Jean-Baptiste Say je objašnjenje sažeo u formulu koja kaže da ponuda stvara vlastitu potražnju, stoga nije moguće da se na slobodnom tržištu javi problem nedovoljne efektivne potražnje zbog koje proizvedene robe ostaju neprodane. Keynes se obrušio na taj teorijski postulat kao pogrešan, ukazavši da potpuno zanemaruje ne-neutralost novca u reguliranju kapitalističke reprodukcije. Naime, Sayov ‘zakon’ kaže da je svaka prodaja ujedno i kupnja, pa ne može doci do bilo kakvih viškova ili manjkova na tržištu ispod razine maksimalne iskorištenosti svih faktora proizvodnje. Keynes je taj stav naveo tek kao poseban slučaj ali ne i kao generalno pravilo funkcioniranja kapitalističke ekonomije. Naime, svaka prodaja nužno ne znači i kupnju jer prodavatelj može novac od prodaje povući iz potrošnje (cirkulacije) i uštediti. Ako štednja premašuje investicije koje će iz nje biti financirane tada će dio proizvedenih (kapitalnih) roba ostati neprodan i kapitalistička ekonomija prepuštena samoj sebi (ili tržištu kao jedinom regulatoru) će ostvariti učinak manji od potencijalnog, zapasti u fazu recesije i nezaposlenosti.
Keynes je objasnio taj mehanizam nedovoljne potražnje, zbog kojeg ekonomija funkcionira na razinama zaposlenosti i iskorištenosti resursa ispod optimalnih, pravilom koje kaže da s porastom dohotka pojedinca njegova potrošnja raste ali manje od porasta njegovog dohotka. Taj dio kojeg pojedinac zaradi ali ne potroši, pretvara se u štednju. U zrelim kapitalističkim ekonomijama taj faktor postaje u ukupnom zbroju (agregatu) sve značajniji. Ukoliko štednja ostane neiskorištena odnosno ukoliko se ne usmjeri u investicije, tada dio proizvedenih roba (potrošačkih i kapitalnih) ostaje neprodan. Ukoliko privatni proizvođači ne prodaju svoje robe ili im se prodaja počne iz razloga nedovoljne agregatne potražnje smanjivati tada će i oni sami korigirati svoje buduće proizvodne i investicijske planove, početi smanjivati proizvodnju i zaposlenost. Konačan rezultat može biti upravo situacija kojoj je Keynes svjedočio 1930-ih i koja ga je kao buržoaskog intelektualca izrazito brinula – golema nezaposlenosti i socijalne tenzije te radikalizirana radnička klasa koja sve više dovodi u pitanje sam kapitalistički sistem.
Keynes je stoga rješenje vidio u aktivnom uplivu države koja bi putem makroekonomskih politika i mjera državnog intervencionizma trebala korigirati rezultate samoregulirajućeg tržišta kako bi se postigao osnovni cilj – puna zaposlenost. Država bi trebala u situaciji nedovoljne osobne potrošnje i privatnih investicija intervenirati u tržišne odnose i osigurati nedostajući dio efektivne potražnje kako bi svi resursi, no prije svega rad, bili zaposleni. To bi trebala činiti s jedne strane kroz aktivnu monetarnu politiku kojom bi maksimalno snizila kamatnu stopu i time učinila neatraktivnom štednju i isplativijim investicije, a s druge strane kroz uplive u sferi preraspodjele (socijalni transferi) koji bi poticali osobnu potrošnju, i kroz pokretanje javnih deficita kojim bi se financirale investicije u javnu infrastrukturu. To bi trebalo nadopuniti nedostajuće privatne investicije i opadajuću potrošnju do kojeg dovodi samoregulirajuće tržište u fazi recesije.
Da ne ulazimo dalje u brojne aspekte Keynesove teorije i operativne prijedloge za makroekonomsku politiku koji su iz nje proizašli, pokušat ćemo sažeto iznijeti temeljni razlog njezine neodrživosti. Keynesova teorija pokušala je objasniti funkcioniranje kapitalizma kao ekonomskog sistema kojim je moguće upravljati tako da se otklone njegovi negativni socijalni učinci, a da se ujedno zadrži sam kapitalistički način proizvodnje i temeljni instituti koji strukturno određuju logiku njegove reprodukcije (privatno vlasništvo, tržišna konkurencija). Keynes problem kapitalističkih ciklusa i njihovih socijalno razornih posljedica nije izveo iz temeljnog principa kapitalističke reprodukcije o kojem svi ostali ovise – ostvarenju profita. Zapravo, Keynes je uvidio da kapitalistička akumulacija ‘zaštekava’ ili biva ustaljena na razinama daleko ispod pune zaposlenosti kada privatnim vlasnicima profitni izgledi (Keynes kaže ‘marginalna efikasnost kapitala’) padaju suviše nisko što za posljedicu ima pad proizvodnje, investicija i zaposlenosti. No Keynes je smatrao da se tome može doskočiti makroekonomskim intervencijama države i da je jednostavno moguće kompenzirati nedostatne profitne izglede u situaciji početka recesije i time je zapravo spriječiti. I tako svaki put i prema potrebi. Smatrao je da država svojim intervencijama može generirati dovoljne investicije i ukupnu potražnju što će s ‘eutanazijom rentijera’ pomalo voditi do socijalizacije investicija. No u isto vrijeme nije uviđao kako takva logika nije spojiva sa zadržavanjem kapitalističkih odnosa proizvodnje i konkurencije privatnih kapitala na principima ostvarenja profita. Mislio je da se te dvije logike u kapitalizmu mogu uvijek nadopunjavati i da su simetrične, a ne da je jedna strukturalno nadređena i da prvenstveno o njoj ovisi reprodukcija kapitalističkog sistema. Po njemu profit kao pokretač akumulacije kapitala ovisi o investicijama, pa makar to bile i javne investicije. Istina je pak da dokle god je na snazi kapitalistički način proizvodnje investicije ovise o privatnom profitu i adekvatnoj stopi viška vrijednosti. Ako je nema, investicije ne dovode do akumulacije kapitala kao forme vrijednosti već jedino do povećanja obima upotrebnih vrijednosti (tj. robe koja se može eventualno upotrijebiti, ali ne i na tržištu prodati). No dok je kapitalizma osnovni pokretač proizvodnje može biti jedino dovoljna stopa viška vrijednosti (tj. kapitalističkog profita) a ne količina i upotrebna kvaliteta onoga što se može proizvesti (što je samo nusprodukt kapitalističkog ostvarivanja privatnog profita). Stoga javne investicije ne mogu nikada biti održivi pokretač kapitalističke ekonomije niti dugoročna zamjena za nedostajuće privatne investicije, jer u krajnjoj liniji one se u kapitalizmu mogu financirati i nadoknaditi jedino iz ostvarenog viška vrijednosti koje same ne stvaraju već ga jedino stvara akumulacija privatnog kapitala na temelju ostvarenog profita.
Ograničenost Keynesove teorije i makroekonomske politike koja se na njoj temeljila jasno se pokazala 1970-ih godina kada je na zapadu došlo do pojave stagflacije, što je u dovelo do obaranja kejnzijanizma kao dominantne ekonomske doktrine ‘zlatnog’ perioda kapitalizma i do uspona neoliberalizma kao nove ofenzive kapitala, teorijski podržane monetarizmom, ekonomijom ponude i sličnim ideološkim konstrukcijama u otvorenoj službi kapitala. Naime, 70-ih je došlo do pojave ekonomske stagnacije, a ujedno i inflacije i kejnzijanizam nije imao odgovora na taj problem. Privatni kapital je stupio u investicijski štrajk zbog pada profitnih stopa kojeg nisu mogle kompenzirati niti stalne korekcije i povećavanje cijena proizvoda. Jednostavno, višak vrijednosti nije bio dovoljan uz postojeću realnu razinu nadnica sindikalno dobro organiziranog radništva i političke vlade koje su podržavale njihove zahtjeve. Inflacija je bila pokušaj da se ta realna razina nadnica smanji monetarnim sredstvima i da se na taj način povrati adekvatna profitna stopa. No to nije funkcioniralo kao ni ostale mjere dotadašnje makroekonomske politike. Kejnzijanizam je došao do povijesnog trenutka u kojem su ‘latentnim radom kapitalizma’ nestali uvjeti za njegovu primjenu kao ekonomske politike klasnog kompromisa. S trećom tehnološkom revolucijom snažno su započele promjene proizvodne paradigme iz fordističke u postfordističku, radnička klasa je bila naizgled dobro organizirana ali duboko asimilirana i pacificirana u kapitalistički horizont smisla, istočnjački projekt ‘realno postojećih socijalizama’ je izgubio privlačnost i time prijetnju. Kejnzijanizam je u tom trenutku pokazao svu ograničenost obrane kapitalističkog načina proizvodnje od čega je u svojim osnovama polazio. Njegova politika zbog prokapitalističke orijentacije zapravo je vodila depolitizaciji radništva i problem socijalnih nejednakosti svela na tehničko pitanje upravljanja sistemom, a ne na pitanje promjene samog sistema. Sve je bilo spremno za kontraofenzivu kapitala i podsjećanje na to tko je gazda i kakva logika reprodukcije vrijedi dokle god je kapitalistički način proizvodnje na snazi. Nažalost, i nakon trideset godina neoliberalizma još se na kejnzijanizam gleda kao na ljevičarsku alternativu, umjesto kao na kompromis koji je kapitalu išao u prilog da bi zadržao vladavinu svoje logike kada je bilo povijesno ‘gusto’. Kada više nije bilo gusto, kada kapitalu više nije prijetio bauk ‘realno postojećih socijalizama’, odbačen je i kejnzijanizam kao povijesno prevladani ustupak.