Od desnice ne možemo gotovo ništa pametno naučiti, ali možemo naučiti nešto o organiziranosti, političkom djelovanju i oblikovanju političke slike društva. Željka Markić je sa svojom udrugom U ime obitelji postala medijski relevantna i započela sa konzervativnom revolucijom na način da je počela okupljati sve klerikalne desničare oko jedne udruge sa donekle razrađenim konzervativnim programom. Razlog njihovog uspjeha u širenju konzervativnih ideja naravno ne leži samo u dobroj organiziranosti nego je tu u igri i financiranje od strane crkve i desno orijentiranih kapitalista, a prisutna je i suradnja sa određenim krugovima unutar MOST-a i HDZ-a.
Ljevica nema financijsku moć budući da je kapitalisti neće financirati jer bi tako djelovali direktno kontra svog interesa, ali u ovom trenutku nema ni nikakvu organizacijsku strukturu tj. nije povezana i ne surađuje međusobno na pravi način. Konzervativne i crkvene udruge nemaju taj problem da barem ispod stola budu povezane sa desnim strankama, dok razne lijeve nevladine udruge imaju taj problem gdje se ne žele prikloniti niti jednoj ideološkoj struji (iako sami zastupaju lijevu ideologiju) niti surađivati sa lijevim antikapitalističkim partijama.
Radnička fronta radi upravo na tome da ostvari suradnju sa sindikatima i lijevim udrugama barem kada je riječ o konkretnim akcijama (pravna pomoć radnicima, otpor klerikalizaciji i daljnjim privatizacijama, sindikalno organiziranje, prosvjedi). Razlikujemo se u tome što mi krećemo od premise da bez političkog organiziranja u obliku stranke, i preuzimanja vlasti ljevica ne može ni započeti sa provođenjem drugačije ekonomske politike, može samo povremeno odgađati procese koji su određeni temeljnim kontradikcijama kapitalizma.