Iako je stanje radničkih prava u Hrvatskoj općenito alarmantno, neki od najgorih primjera mogu se naći u velikim trgovačkim lancima, gdje radi oko 100.000 radnica i radnika (od kojih je jedva 10% sindikalno organizirano). Osim što radnice i radnici tamo rade za sramotno niske plaće (dok vlasnici trgovačkih lanaca uživaju u svojim raskošnim vilama i dvorcima), sljedeća su kršenja radničkih prava praktički pravilo više-manje svuda:
1) redovno neplaćanje prekovremenih sati i prisiljavanje na neplaćeni rad
2) zabrana i podrivanje sindikalnog organiziranja i otkazi i odmazda onima koji se pobune zbog nepoštivanja zakona
3) prisila da se dio plaće troši u trgovačkom lancu gdje se radi
4) rad u nehumanim uvjetima (prevruće, prehladno, nedopuštanje odlaska na WC itd.)
5) mobbing i zlostavljanje radnica zbog čega su česti psihički slomovi kod zaposlenih
6) prisila obavljanja više poslova odjednom – od skladišta preko čišćenja do blagajne itd.
7) izrazito intenzivno i psihofizički iscrpljujuće izrabljivanje koje od radnika proizvodi invalide
Kompanije koje se ovako ponašaju, a to su više-manje sve, to rade iz vrlo jednostavnog razloga – kako bi povećale svoj profit. Ako hoćemo da se situacija promijeni, za to će se morati organizirati i same radnice, ne samo sindikalno nego i politički. Zalažemo se za donošenje zakona koji će nabrojene i slične oštre prijestupe protiv radničkih prava kažnjavati najgorom mogućom kaznom za takve izrabljivače i onim čega se najviše boje:
oduzimanjem imovine
Ako neka kompanija misli da može godinama nekažnjeno poslovati tako da radnice ne plaća u cijelosti za posao koji obavljaju ili ih prisiljava da ga obavljaju u nehumanim uvjetima, takvu kompaniju jednostavno valja zakonski oduzeti onima koji se beskrupulozno bogate na grbači izrabljivanih i prezrenih radnika. To može izgledati kao rigorozna kazna, ali je li to stvarno gore od tajkuna koji bezočno i nemilosrdno eksploatiraju i maltretiraju svoje radnike – bez kojih oni ne bi imali ništa od toga što imaju – i tretiraju ih kao životinje? Ako se želimo izboriti za društvo koje će funkcionirati u interesu radnika, tj. u interesu radne većine, kojoj pripada većina ljudi, a ne u interesu krupnog kapitala, to sasvim sigurno nećemo postići bojažljivim apeliranjem na to da poštuju zakone, kad je sasvim očito da je njima stalo samo do privatnog profita. Jedino što takve može prisiliti na poštovanje radničkih prava je stvarna i rigorozna prijetnja – prijetnja oduzimanjem njihove imovine kao kaznom za njihovo neljudsko i robovlasničko „poslovanje“.
Potpuno je jasno da praktički sve postojeće, pogotovo parlamentarne, stranke rade u korist kapitala i da ih taj isti kapital (većinom nastao u doba pljačkaške privatizacije) financira. Stoga trebamo organizirati političku opciju koja će se beskompromisno boriti za interese radništva i koja neće dopustiti da ih kapital tako gazi u beskrupuloznoj potrazi za još više profita.
Moramo se organizirati i izboriti se za društvo koje će cijeniti i na prvo mjesto stavljati radnika a ne kapital. Društvo u kojem će se cijeniti oni bez kojih to društvo ni ne bi moglo funkcionirati – kao što je 100.000 radnica i radnika zaposlenih u trgovačkim lancima i kompanijama. Društvo u kojem će oni – radna većina tj. većina društva – biti na prvom mjestu, umjesto da se gledaju isključivo interesi tajkunske elite. To je upravo ono što mi u Radničkoj fronti pokušavamo napraviti.
