Početkom ove godine dobili smo vladu sastavljenu od vrlo labave koalicije Mosta i stranaka okupljenih oko HDZ-a koje sebe ironično nazivaju "Domoljubna" koalicija, te s premijerom kao centralnom figurom koji niti govori hrvatski jezik, niti poznaje ovu zemlju i političko stanje u istoj te koji se do prije par mjeseci u javnosti izjašnjavao kao Kanađanin - nije da je to previše bitno, ali s obzirom na silne domoljube u vladi ta njegova nacionalna odrednica je definitivno zanimljiv podatak, u najmanju ruku. Od početka je jasno da takva vlada s teškom mukom može odraditi cijeli mandat te na istim pozicijama dočekati 2019. godinu. Ovih dana vidimo da je takva pretpostavka uistinu bila točna. Sve je izglednije da su i sami zastupnici oko Mosta i HDZ-a bilo toga svjesni te su svoj kratki mandat odlučili iskoristiti na najučinkovitiji mogući način, za njih naravno kao i za krupni kapital u čijoj su službi. Šok terapija se u zadnjih četrdesetak godina pokazala itekako učinkovita.
Počelo je silovito. Hasanbegović je već prvi tjedan svog mandata uskratio državnu potporu neprofitnim medijima, ista politika se je nastavila s određenim manjinskim listovima i kazališnim kućama koje su žuljale ovu vlast. HRT je ekspresno preuzet gdje bilanca smijenjenih urednika i novinara do sada prelazi brojku od sedamdeset s paralelnim postavljanjem poslušnih medijskih radnika proizašlih iz udruge koju vodi notorni neofašist. To su bili prvi potezi koji su, budimo iskreni, zahvatili tek manji dio populacije.
Uslijedilo je uništavanje javnog zdravstva koje se na taj način podvrgnulo okrutnim zakonima slobodnog tržišta gdje sve što se radi u bolnicama mora iskazivati pozitivnu bilancu. Drugim riječima liječenje se isplati samo ako bolnica na kraju priče bilježi financijski plus, iako je to u samoj suprotnosti s medicinom kao takvom gdje bi izlječenje bolesnika trebalo biti prvo i primarno, bez obzira na brojke iskazane u nekoj od valuta. Tako ministar Nakić traži poskupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja, povećanje participacije u liječenju te plaćanje nepotrebnog odlaska na hitnu, iako još nitko nije objasnio tko će to procjenjivati koji je odlazak nepotreban, a koji nije. Uz udar na zdravstvo paralelno je počinjen i udar na radni sektor gdje se očekuje da će se dob za mirovnu povisiti na 67 godina, uz stavku da će se u prijevremenu mirovinu moći tek sa 63 godine uz ogromne penale. Ova druga faza udara na građane ove zemlje, složit ćete se, zahvaća gotovo svakog stanovnika te je samim time pogubnija.
Uslijed uzleta konzervativnih snaga potpomognutih crkvom i stranim kapitalom, a koje je Karamarku itekako pomogao u njihovom usponu, pokušava se udariti na ženski dio populacije te se drastično ograničiti njihovo pravo da same odlučuju o svom tijelu. Uza sve to udarilo se na najosjetljiviji dio populacije gdje se, makar i parcijalno progresivnu i nikako ne savršenu, kurikularnu reformu nastoji zaustaviti i preoblikovati po naputcima iz samog Kaptola s namjerom da buduće školstvo odgaja nekritičke, vjerom zadojene, nacionalno osviještene i slijepim domoljubljem nabijene mlade generacije.
Potezi su to koji su naišli na popriličan odjek u javnosti kao i na različite kritike brojnih osoba koje ne stoje na istim pozicijama kao i ova vlada. Međutim, jedno pitanje konstantno ostaje na marginama bilo javnih kritičara, bilo zainteresirane javnosti. To je dakako pitanje javnih tvornica, njihovih radnika i radnica, nekadašnjih industrijskih giganata. INA je ovih dana u fokusu, međutim, uglavnom iz razloga što se zbog poslova koje je s njom, tj. MOL-om, imao Karamarko i njegova žena nastoji srušiti samog čelnika HDZ-a. Inače, odluka vlade o skidanje većeg broja tvornica s popisa strateških tvrtki je naišla na tek ograničeni odjek popraćen s nekoliko šturih informacija prožetih liberalnim narativom o premoći privatnog nad državnim vlasništvom. Nakon najave privatizacije nisu se počele potpisivati online peticije, najavljivati masovni prosvjedi, nisu se održavale izvanredne konferencije, niti je došlo do povišenih tenzije u odnosu među vladajućima. Međutim, iako na margini, najava privatizacije ostataka javnog sektora i relikta industrijskih giganta je upravo među najvažnijima, ako ne i najvažnije pitanje! Ta odluka je samo nastavak politike vladajućih elita koje su u zadnjih 25 godina jednu srednje industrijaliziranu zemlje dovele u situaciju gdje se industrijski pogoni gotovo mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Pretvorili su zemlju koje je proizvodila i stvarala u zemlju konobara i sobarica za evropsku elitu koja odluči ljetovati na Jadranu. Ukratko uništili su temelje ovog društva koje se još jedino zahvaljujući stranim kreditima drži na okupu odgađajući neminovnu propast.
Međutim, unatoč posvemašnjoj apatiji oko pitanja radnih prava i radnih mjesta, radnice i radnici Končara odlučili su dići glas za obranu svojih radnih mjesta i svoje tvornice. Itekako su svjesni da moguća privatizacija znači ako ne potpunu propast, onda barem masovna otpuštanja i radikalno smanjenje plaća i radnih prava. Da bismo došli do tog zaključka nije potrebno teorijsko znanje, već jednostavna moć opažanja, jer upravo je to bio obrazac koji se po pravilu događao nakon svake privatizacije zadnjih 25 godina.
Končar trenutno zapošljava oko 3 200 ljudi. Za vrijeme socijalizma ta brojka je bila oko 9 puta veća - preko 28 000 ljudi. Ako prođe privatizacija, i ta brojka od 3 200 ljudi bi vjerojatno u bliskoj budućnosti mogla izgledati nerealno i zadivljujuće.
Zadnjih tjedana smo svjedoci, barem mi koji smo probili medijsku blokadu, općenarodnog bunta u Francuskoj gdje svaki dan na desetina tisuća ljudi prosvjeduje protiv novog zakon o radu. Njihova najveća snaga je njihova masovnost kao i iskazana solidarnost različitih sektora. Tako je prekinuta proizvodnja nafte na većini crpilišta, nuklearne elektrane su prestale s radom, pojedine željezničke linije su prekinule s prijevozom. Pritisci na vladajuće su sve jači, gdje narod polako spoznaje da je prava moć u njegovim rukama. Upravo su to lekcije koje i mi ovdje moramo naučiti. Jedino kroz masovnost i solidarnost možemo stvoriti potreban pritisak. Sindikat Nova Solidarnost nam je prije desetak dana pokazao kako se to radi.
Prosvjed protiv privatizacije Končara je zakazan za sutra u 10:15 h na glavnom Trgu. Dođite i pokažite solidarnost s radnicama i radnicima Končara jer unatoč liberalnom protržišnom narativu koji nas preplavljuje zadnjih 25 godina, radnici su baza i kičma svakog društva te borba protiv privatizacije mora imati apsolutni primat, jer ako do nje dođe, od Končara će nam ostati samo sjećanje kao i u slučaju Kamenskog, Nade Dimić, Jugoturbina i svih ostalih uništenih tvornica.
Končar je naš - Karamarko marš!