Autor: Karlo Zinić
U diskusijama o socijalizmu, Jugoslaviji i industrijalizaciji zemlje zagovaratelji kapitalizma i slobodnog tržišta nerijetko koriste argument da Jugoslavija nije industrijalizirana za vrijeme socijalizma, već da je razvijena industrija postojala te je onda "nasilno" nacionalizirana i pretvorena u društveno vlasništvo. Logika ovog argumenta je jasna: svesti zasluge socijalizma na minimum, tj. ako je moguće prikazati ga kao kočničara razvoja. Međutim, jedini problem iza tog argumenta je što se nikako ne poklapa s činjenicama.
Nakon rata Jugoslavija je bila agrarna zemlja, na stupnju razvoja istovjetnom najsiromašnijim afričkim zemljama, što je podatak koji potvrđuje i srednjostrujaška ekonomija. Je li postojalo nešto industrije iz monarhističke Jugoslavije? Svakako, posebice u Sloveniji i Hrvatskoj, kao dvjema najrazvijenijim republikama, Međutim i s tom industrijom više od 80% stanovništva je živjelo od poljoprivrede, što je vrlo jasan indikator da se primarno radilo o agrarnoj zemlji.
Nakon rata zatečena industrija je nacionalizirana da bi kasnije bila pretvorena u društveno vlasništvo. To su tvrtke kao Končar, Gavrilović, Jamnica, Pliva, Franck. Karakteristika svih tih tvornica je da su ona nastavile raditi i to ne u obujmu kakav je bio prije rata. Te su se tvornice razvijali, širile, zapošljavale do tada nezamislive brojke radnika te izvozile svuda po svijetu. Niti jedna od njih nije propala, već upravo suprotno, razvila se do neslućenih razmjera.
Uz zatečenu industriju razvijale su se i mnoge druge grane industirije te su se otvarale brojne nove tvornice kao što su: Badel, Dalmacijavino, Jugoplastika, RIZ odašiljači, Jadrolinija, Tvornica motora Zagreb, Tvornica računalnih strojeva, Jugoturbina, Brodomerkur, Brodokomerc, Galeb, Unikonzum.
Sva ta industrija pridonijela je društvenom razvitku od kojeg su se gradili društveni stanovi, radnička odmarališta, brojne nove škole i bolnice, gdje su i školstvo i zdravstvo bili besplatni.
Prilikom restauracije kapitalizma kapitalisti su zatekli svu tu industriju. Međutim, umjesto daljnjeg razvoja i napretka gotovo sve na što su naišli su uništili uslijed čega je skoro sve propalo što je narod gradio 45 godina. Na ostacima socijalizma pojedinci su se obogatili do gotovo nemjerljivih razmjera. Isti ti pojedinci u okviru kapitalizma nisu stvorili gotovo nikakvu novu vrijednost. Zadnjih 25 godina označava razdoblje njihova parazitiranja na onome što je stvoreno u socijalizmu.
Jugoslavenski socijalizam nikako nije bio savršen te je svakako potrebna smislena kritika tog sistema. Međutim, temeljiti kritiku na argumentu da za vrijeme socijalizma zemlja nije industrijalizirana ne samo da je promašeno, već je u suprotnosti sa svim činjenicama koje imamo na tu temu. Za vrijeme socijalizma ovaj prostor je doživio najveći i najbrži razvoj u svojoj povijesti. Od agrarne zemlje stvorena je srednje razvijena zemlja. Zatečena industrija je unaprijeđena za nekoliko nivoa dok je istovremeno razvijen cijeli niz drugih industrijskih grana te otvoreno mnogo novih tvornica. S druge strane restauraciju kapitalizma te mnoge tvornice nisu preživjele. Ako i jesu rade puno manjih intenzitetom nego prije 26 godina. Drugim riječima socijalizam je razvijao zatečenu industriju i stvarao novu, dok je kapitalizam gotovo sve zatečeno uništio.
Jugoslavija 20 godina nakon rata je bila na vrhuncu svog razvoja, odmah iza Japana po rastu BDP-a. Hrvatska trenutno struže po samom dnu europskog razvoja gdje svaki novi kvartal označava korak unatrag društvenog razvoja. Krajnje je vrijeme da počnemo preispitivati oblik društvenog uređenja koji je nametnut nakon 1991. godine. Jer apsolutno je izgledno da u okviru kapitalizma razvoja na periferiji Europske unije nema!