Između 26.-28. lipnja sastali su se predstavnici zemalja G7 u dvorcu Schloss Elmau smještenom u Bavarskim Alpama, kako bi raspravljali o bitnim temama poput svjetskih monetarnih politika i ekoloških problema.
Članice i članovi Radničke fronte sudjelovali su u međunarodnom okupljanju u Njemačkoj, tokom dva dana (25. i 26. 6.) u Münchenu i Garmisch-Partenkirchenu motiviranom suprotstavljanju sastancima tzv. G7 zemalja - neformalne skupine najmoćnijih kapitalističkih državnih ekonomija.
Formalni organizator prosvjeda je bila "kišobran-organizacija" u obliku "Anti-G7" platforme koja je okupljala - što formalno, što indirektno - većinu grupa koje su sudjelovale u samim prosvjedima. Obzirom na financijske troškove organizacije samog okupljanja, kao i nejasan konkretan sastav matične "krovne organizacije" koja je služila kao formalni organizator, možemo reći da je postojala upadljiva razlika "na terenu" između planiranog tona i formalnih govora sa glavne bine, te poruka, sentimenta i stavova među brojnim ljudima i predstavnicima organizacija koje su direktno sudjelovale u ukupnom dvodnevnom prosvjedovanju.
Ili kraće rečeno, baza je bila radikalnija od organizatora.
Jedna stvar vrijedna spomena - u masi poznatih i očekivanih poruka, apela vezanih za npr. već aktualne, katastrofalne posljedice klimatskih promjena - je bila apsurdno disproporcionalna količina sigurnosnih snaga raspoređenih "na teren" u svim oblicima, od "neprimjetnih" civilnih agenata, preko tisuća i tisuća klasičnih predstavnika represivnog aparata. Impozantna brojka od 20-tak tisuća, provlači se po medijima za prosvjed organiziran u samom Münchenu. Međutim, Garmisch se može pohvaliti sa još dodatnim pojačanjima poslanima iz susjednih zemalja Austrije i Francuske utjelovljenim u interventnim i "redovnim" policajcima koji su bili doslovce na svakom koraku tokom prosvjedovanja na periferiji Garmisch-Partenkirchena.
Iz tog razloga, ton prosvjeda u Garmischu je bio osjetno oštrije antikapitalistički nastrojen negoli onaj u Münchenu. No s obzirom na jačinu represivnog aparata neki od glasova prosvjednika skoro pa da su treperili od straha. Iako, to nikako ne vrijedi za hrabre takozvane “Crne blokove” u prvim redovima koje je državni apart, sada već tradicionalno, odmah slomio.
Uz sve navedeno, bitno je istaknuti da za vrijeme održavanja samog G7 summita, djeca iz Garmischa nisu išla u školu već su slušali online nastavu. Što će reći, da je sastanak nekolicine predstavnika najelitnijih zemalja svijeta (koji se mogao održati preko Skype-a što se tiče članova RF-a) važniji od obrazovanja mladih umova.
Usprkos osjećaju superiornih snaga opresije uzrokovanog tisućama policajaca, zbog same činjenice da se na sam G7 sastanak potrošila sumanuta cifra od 180 milijuna eura, plaćena naravno od strane poreznih obveznika, to jest najobičnijih radnika, te unatoč osjetnom "razvodnjavanju poruke" od strane glavnih aktera prosvjednih događaja, RF-u je bilo izrazito drago sudjelovati obzirom na široku i šarenu paletu ljudi i organiziranih članova s kojima smo imali priliku povezati se "na terenu" tokom dva dana prosvjednih akcija.
Dojam jednog od naših sudionika je da, iako je "druga strana" napravila sve što je mogla da što zastraši, što razvodni kompletnu ideju prosvjedovanja protiv političko-ekonomske agende tzv. G7 zemalja, i dalje smo bili sudionici i svjedoci masovnom iskazivanju nezadovoljstva prema svemu što formalni, "zapadna” dominantna ideologija zagovara - što je pozitivno samo po sebi, kao i potencijalno sjeme za daljnji razvoj otpora i izgradnje alternative aktualnom poretku globalnog kapitalizma "upravljanog" od strane šačice tzv. zapadnih demokracija.
Marko Milošević & Drugarica