Autor: Marko Milošević
Hrvatska je de facto okupirana država. Okupacija traje već nekoliko mjeseci, otkako je vješta diverzantska akcija političkih komandosa prerušenih u takozvane reformiste rezultirala zauzimanjem političkih i društvenih institucija od strane agresora. Podignut je MOSTobran prema polugama moći, a kroz njega su pokuljale okupacijske trupe i njihovi domaći suradnici, sve se veseleći grabežu i pljački koji će uslijediti.
Na dvije ključne političke funkcije u zemlji instalirano je dvoje ljudi od povjerenja stranih okupatora. Predsjednica je regrutirana među domaćom elitom, nakon obavljenog ideološkog i programskog treninga u centrali NATO pakta koji sudjeluje u okupaciji. Za premijera je pak postavljen strani namjesnik krupnog kapitala, vojnik-lobist farmaceutske industrije čija je glavna zadaća osigurati nesmetano kolanje našeg, društvenog bogatstva u džepove onih koji su ga postavili kao gauleitera okupirane Hrvatske. Niže razine vlasti prepuštene su na grabljenje domaćim lešinarima i kvislinzima – prvenstveno najmoćnijem desničarskom političaru u zemlji i njegovoj profašističkoj kliki s jedne te odmetnutim političkim komandosima iz Mosta koji su okupaciju i omogućili s druge strane.
Kao ni većina ostalih, ni ova se okupacija ne pokazuje stabilnom i sigurnom. Na djelu je kombinacija međusobno suprostavljenih materijalnih i političkih interesa okupatora i domaćih suradnika i činjenice da, kao i sve okupacije, ni ova ne uživa većinsku podršku naroda. Rezultat je očito nestabilan i lako zapaljiv režim sa upitnim rokom trajanja. Pitanje podjele plijena tako je već rezultiralo sukobima unutar takozvane vladajuće koalicije – uz medije, kontrola nad represivnim i obavještajnim aparatima prestavlja glavni faktor osiguranja stabilnosti i dugotrajnosti okupacije.
I dok je pitanje vlasti nad represivnim i obavještajnim aparatima još uvijek otvoreno zahvaljujući međusobnim sukobima okupatora, sudbina medijske scene čini se jasno zapečaćena. Na tom polju, najviše izloženom očima javnosti, agresor je odlučio iskoristiti asa iz rukava svoje crne košulje i za resornog ministra postaviti deklariranog ustašu, izravnog sljedbenika sramotne kvislinške ideološke linije naše političke povijesti. Teško je, jako teško, naći usporedbu za lik, djelo i meteorski politički uspon Zlatka Hasanbegovića u postratnoj europskoj povijesti.
Fašista je, naime, uvijek bilo. Ima ih i danas, više no odavno, rastu pogonjeni strahom i nesigurnošću krize kapitalizma. Sjede po regionalnim i državnim parlamentima širom Europe, osvajaju lokalne vlasti. Ali čovjek se mora svojski potruditi da nađe sličan primjer gdje je ministarsku fotelju dobio ovako otvoreni štovatelj nacista i njihovih suradnika, krvoloka i agresora nad našim narodom, član organizacije glavnog hrvatskog nacističkog sluge, suradnik ustaškog časopisa, negator antifašizma, gubitnik 2. svjetskog rata i agresorski vojskovođa Drugog desanta na Drvar.
U jednoj rečenici: instaliranjem ustaše Hasanbegovića na poziciju ministra kulture našem je narodu nanesena velika uvreda i sramota, a nepoćudnim Hrvatima i ostalim manjinskim skupinama poslana je jasna poruka o naravi okupatorske vlasti i sudbini onih koji u (ponovno) ustoličenoj ideologiji krvi i tla ne mogu – ili ne žele – živjeti.
Uvreda i sramota za sve nas, veliku većinu koja ne podupire kolaboracionističke snage kojima pripada Hasanbegović, tolika je da Hrvatsku svrstava na samo europsko dno po pitanju rehabilitacije fašističkih režima. I u drugim zemljama postoje fašističke snage kao i kod nas, ali ih tamo "pristojna" politička elita drži na distanci – manjoj ili većoj. I mađarski i grčki, a čini se i slovački fašisti ostat će izvan poluga državne vlasti. Tu su, za sad, samo "zlu ne trebalo", ukoliko se narod previše odmetne i pobuni protiv ugnjetavanja od strane kapitala. Našem je pak narodu Hasanbegović nametnut iz redova navodnog desnog centra.
Svaki novi dan ministriranja ovog ustaše, a tim slijedom i cijele okupatorske vlade koja ga je postavila, predstavlja pljusku, pljuvačku u lice i uvredu zdravom razumu našeg naroda. Taj narod je, inače, dao velik doprinos proglašenju prvog slobodnog teritorija u Europi okupiranoj od nacističkih snaga. Narod čiji je glavni grad, uz mnoge druge gradove širom Hrvatske, postao simbol neukrotivog otpora okupatorima i domaćim izdajnicima u njihovoj službi. Narod koji je, na kraju, zajedno sa drugim bratskim narodima Balkana pružio u Europi nezapamćen primjer uspješnog otpora neusporedivo snažnijim i brojnijim okupatorskim snagama.
U ovoj povijesnoj crtici leži i poruka upozorenja za trenutne okupatore naše zemlje.
Kako organizirati otpor u situaciji u kojoj poluge vlasti drži kombinacija bezličnih izvršitelja naloga stranih centara moći i zapjenjenih ekstremista, ustaških jurišnika, i prvoboraca domaćeg Freikorpsa u nastajanju? Odgovor na ovo pitanje prije svega zavisi od trenutne naravi same okupatorske vlasti.
Činjenica je da smo još uvijek u relativno "mirnodopskoj" fazi okupacije – nema jurišnika na ulicama (osim povremeno, kad Freikorps izađe podsjetiti na svoju prisutnost), institucije funkcioniraju koliko-toliko normalno, a faza čistke obrazovnih i medijskih institucija tek je započela. Također je činjenica da antifašističke snage još uvijek nisu na razini zadatka – pojedine organizacije tek su se počele udruživati u širu frontu, a potencijalno političko krilo antifašističkog pokreta – Radnička fronta – još je u procesu širenja i razvoja.
U ovakvim okolnostima radikalnije, partizanske mjere otpora, koje izlaze iz okvira "prihvatljivog" u građanskom društvu, nisu na dnevnom redu. Naravno, to jedino znači da se moramo početi intenzivnije pripremati i povezivati, jer očekivati popuštanje od druge strane bilo bi doslovce pogubno naivno. Dok se fašizacija društva još obavlja u rukavicama – a u rukavicama će biti sve dok crnokošuljaši na ulicama ne postanu norma i ne počnu s otvorenim nasiljem – ostaju nam metode političke borbe i radničkog i civilnog otpora. Kad nam se uskrate prava na prosvjede, blokade i štrajkove, ostaje nam jedino famozni odlazak u šumu.
No dok su te metode još uvijek dostupne trebamo ih maksimalno koristiti. Apeli, međunarodni pritisci i osude moralnih autoriteta su legitimne mjere i imaju svoje mjesto, ali nisu još nikada i nigdje srušile niti jedan režim, kakav god on bio. Ono što donosi povijesne promjene, na bolje kao i na gore, jedino je masa na ulici. Oduvijek je bilo tako i oduvijek će biti. Oni koji se, poput mene, protive okupaciji ove zemlje, jednostavno trebaju biti prisutni na ulicama svaki put kada se organizira neki prosvjed protiv trenutne kvislinške vlasti. I to je to. Nema naročite filozofije.
Prosvjede i ostale akcije, naravno, netko treba i organizirati. Koja bi trebala biti zadaća društvenih snaga suprostavljenih trenutnom režimu? Možemo ih podijeliti u tri glavne kategorije – političke partije, sindikati, organizacije civilnog društva.
Političke opcije kojima antifašizam znači nešto više od pojma iz Klaićevog rječnika – pod pretpostavkom da Radnička fronta nije jedina takva preostala – trebaju prosvjedovati i jasno dati do znanja na kojoj strani povijesti, i budućnosti, stoje. Sindikati, suočeni sa vladom tvrdih ekonomskih desničara, ljubitelja privatizacija i "poduzetničkog duha" koji opsjeda naš radni narod, trebali bi se osloboditi pasivnosti birokratiziranih središnjica te jasno i borbeno stati u obranu preostalih javnih dobara – svih javnih poduzeća, zdravstva i školstva, prirodnih resursa i infrastrukture. Lijeve, antifašističke i progresivne udruge civilnog društva, žele li ostati relevantne u novoj društvenoj paradigmi, trebaju preispitati svoje dosadašnje metode rada kao i odnos prema političkim opcijama te nastaviti i ubrzati proces povezivanja svih srodnih društvenih snaga u jednu organizacijsku cjelinu.
U konačnici svi navedeni, okupljeni u jasno definiranu i jedinstvenu organizaciju – ili bolje pokret – moramo fokusirati svoje snage i napore na set mjera i ciljeva sa jednom jedinom svrhom: rušenja postojeće vlasti.
Iskoristimo mirne i demokratske metode za borbu protiv okupatora, dok su nam još na raspolaganju.