Politička ljevica zagovara demokraciju i sama deklarira da želi biti demokratska jer taj oblik vladavine drži najprimjerenijim njezinim temeljnim idejama i vrijednostima. Ipak, gotovo sva moderna ljevica, njezine političke, ekonomske i društvene organizacije i oblici vlasti kakve je uspostavila, prije ili kasnije završile su kao nedemokratske oligarhije ili autokracije.
Kad govorimo o demokraciji treba odmah naglasiti da nailazimo možda više nego i s jednim drugim političkim pojmom na problem korupcije jezika tj. 'iskrivljenog' značenja koje se tim terminom prenosi. Možemo reć da u slučaju demokracije imamo na djelu ogledni primjer Orwelovog 'novogovora' iz njegove čuvene distopijske novele '1984'. Podsjetimo, u toj noveli Orwell govori o korumpiranom jeziku koji prenosi potpuno suporotno značenje od onog koje je ispravno. U 'novogovoru' se potpuno izokreće značenje pojmova te se koriste fraze poput 'sloboda je ropstvo', 'rat je mir' i sl. Kada je riječ o demokraciji logika 'novogovora' ogleda se u činjenici da se demokracijom označavaju političke prakse, pocedure odlučivanja i oblici političkih konstituciija koji su negacija ispravnog i progresivnog značenja demokracije. Nažalost, takvo iskrivljeno značenje nekritički je i u najvećoj mjeri usvojila i moderna politička ljevica.
Da bi razjasnili u čemu je problem s govorom o demokraciji treba dakako razjasniti što demokracija jest, a što ona nije.
Demokracija je prije svega antielitistički tj. radikalno egalitarni oblik vladavine ('demokratska elita' je čisti oksimoron), ona predstavlja vladavinu 'običnih ljudi', vladavinu 'onih kojima je relativno najlošije', vladavinu siromašnih. To su još stari Grci shvatili kada su demokraciju razumjeli kao oblik vladavine što će većini 'slobodnih građana', u koju su spadali siromašni poljoprivredniici i zanatlije, osigurati zauzdavanje klasne i političke dominacije tadašnje elite bogatih zemljoposjednika i robovlasnika. Dakle, već su stari Grci shvatli da demokracija mora onemogućiti trajnu političku vlast elita odnosno petrifikaciju jaza između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada.
Demokraciju su jasno razlikovali od aristokracije kao vladavine 'najboljih' (od grč. aristoi- najbolji). Demokraciju su također razlikovali od oligarhije (vladavine nekolicine) i autokracije (vladavine jednog). Demokracija nije niti vladavina bogatih (plutokracija), kao niti vladavina stručnjaka ili vladavina onih čija ovlast za vladanje proizlazi iz neke posebne kompetencije (meritokracija). Ustvari, čim govorimo o određenoj specifičnoj ovlasti kao nužnoj za vladanje tada trebamo znati da oni koji vladaju po toj ovlasti ne vladaju demokratski. U tom smislu, možda najpogođeniju definiciju demokracije dao je franuski filozof Jacques Ranciere, rekavši da je demokracija vladavina onih bez ovlasti za vladanje.
Kada se danas osvrnemo oko sebe vidimo vladavinu svekolikih elita. Vidimo vladavinu bogatih ekonomskih ili kapitalističkih elita (plutokraciju), vidimo vladavinu različitih ekspertnih skupina i elita stručnjaka (meritokraciju), vidimo vladavinu političkih elita koje kombiniraju različite ovlasti za vladanje. Također, pogledamo li oko sebe vidimo vladavinu oligarhija i autokrata, pogotovo u političkim partijama ali i raznim drugim organizacijama (sindikati) i institucijama. A opet, kaže nam se da danas živimo u demokraciji i u demokratskom društvu i da su te organizacije demokratske.
Dakle, ako je demokracija radikalno antielitistički i egalitarni oblik vladavine, postavlja se pitanje na koji način je moguće osigurati vlast 'običnih ljudi' tj. onemogućiti da trajno vladaju elite?! Stari Grci, koji su izmislili demokraciju, rješenje su vidjeli u dva proceduralna principa - s jedne strane, potrebno je osigurati što više direktne participacije građana u odlučivanju, pogotovo oko ključnih politički odluka. Drugim riječima, potrebno je ustanoviti i prošriti procedure direktne demokracije. Naravno, tadašnja društva bila su znatno manja i manje kompleksna nego današnja pa je bilo moguće okupiti sve 'slobodne građane' na jednom mjestu da direktno raspravljaju i odlučuju. No, i danas je moguće u puno većoj mjeri uključiti građane i radnike u direktno odlučivanje, razvijajući različite organizacijske oblike izravne participacije i kombinirajući ih s novim mogućnostima koje recimo daju informatičke tehnologije (internet).
Ipak, prored neiskorištenih potencjala direktne demokracije ili izravnog odlučivanja, ono što je ključno jest obratiti pažnju na oblike političkog predstavništva. U komplesnim i 'masovnim' društvima u kakvim danas živimo, političko predstavništvo jest neminovno. I ono što je potrebno naučiti o starih Grka o demokraciji, a što nažalost nije naučila niti moderna politička ljevica, jesu proceduralni uvjeti autentičnog i antielitističkog demokratskog predstavništva.
Naime, stari Grci su jako dobro shvatili da ukoliko je demokratsko predstavništvo već nužno, njega je moguće osigurati jedino na način da proces selektiranja demokratskih predstavnika ne privilegira one pojedince koji su bolji, bogatiji ili kompetentniji jer na taj način umjesto vladavine demokratskih predstavnika dobijamo vladavinu aristokratske, plutokratske i meritokratske elite, koja nužno vodi formiranju oligarhija (vladavine nekolicine) ili autokracija (vladavine jednoga).
Stari Grci su kao aristotokratski i oligarhijski princip selekcije političkih predstavnika vidjeli princip izbora kandidata glasanjem, dakle upravo onaj princip koji se danas označava kao demokratski i kojeg elite koriste da bi vlastitu vladavinu legimirale kao demokratsku. Naime, Grci su shvatili ako se politički predstavnici izabiru glasanjem da će u prednosti biti oni koji su bolji, bogatiji i kompetentniji i da izabrano predstavničko tijelo neće autentično predstavljat (reprezentirat) demokratsku bazu 'običnih ljudi'. Stoga su članove predstavničkog tijela birali na temelju slučajnog izbora ili lutrije, iz demokratske baze onih koji imaju legitimnog materjalnog interesa u domeni odlučivanja navedenog predstavničkog tijela. Shvatili su da jedino uz takav oblik selekcije, i uz nadopunu principom rotacije političkih predstavnika, neće doći do formiranja dugotrajno vladajućih elita tj. biti će moguće osigurati istinsku demokraciju.
Danas je takva ideja selektiranja demokratskih predstavnika po prinicpu slučajnog izbora (lutrije) skandalozna i izaziva podsmjeh. I to čak i na ljevici, pogotovo onoj koja i dalje vjeruje u potrebnu vlast partijske avangarde i sl..
No, ukoliko želimo onemogućiti formiranje oligarhija i trajnu vladavinu elita, ukoliko želimo osigurati istinsku demokratsku vladavinu tada je taj proceduralni uvjet nužno ispuniti.
Na koji način takav princip osigurava demokratsku difuziju umjesto elitističke koncentracije moći, više u sljedećem nastavku..