Radnička fronta se, kao i mnoge druge suvremene progresivne organizacije, zalaže za (direktno)demokratski socijalizam, koji će nasljedovati pozitivna iskustva autoritarnih realsocijalističkih režima 20. st., ali ne teži njihovoj obnovi. Opravdano je pitanje po čemu bi se sistem za koji se zalaže RF razlikovao od onoga što smo već imali u Jugoslaviji. Ovdje ćemo nabrojiti najbitnije razlike.
Umjesto tržišta, koje je u SFRJ postajalo sve jače i jače (čime se postupno događao prelazak prema kapitalizmu), u demokratskom socijalizmu 21. stoljeća (DS21) bi trebalo sve više jačati demokratsko planiranje (kao "zamjena" za autoritarno centralno planiranje iz drugih realsocijalizama 20. st.), pogonjeno modernim kompjuterskim tehnologijama.
Samoupravljanje je u SFRJ postojalo u sferi ekonomije, ali i izvan nje, no s vremenom je sve više slabilo i bilo suzbijano od nastajućih i sve više prokapitalističkih elita, umjesto da se širilo i da je njegov utjecaj produbljivan.
Društveno vlasništvo, osim što postoji kao formalnopravna činjenica, mora doista biti društveno (a ne često pod prikrivenom upravom partijske elite) - ono je, kao vlasništvo čitavog društva, neotuđivo, a njime upravljaju radnici i zajednica o kojoj ovisi i unutar koje djeluje.
Kulta ličnosti, koji je postojao u Jugoslaviji (često i drugim realsocijalizmima), ne bi smjelo biti jer je kult ličnosti po samoj svojoj definiciji nesocijalistički.
Za razliku od jednopartijskog režima u SFRJ, postojala bi sloboda političkog organiziranja, kao i sloboda govora i slobodni mediji (što pak a priori isključuje medije, pogotovo one najveće, u vlasništvu privatnog kapitala).