Ovih dana obilježavamo 100 godina od pobune rudara Labinštine kolokvijalno nazvanim „Labinska republika. Ta „Republika“ nije nikada proglašena, a naziv je dobila radi ostvarene samouprave nad svim rudnicima na Labinštini odnosno nad jedinom proizvodnjom u tome gradu početkom 20-og stoljeća. Grad Labin ovih je dana pripremio svečanu manifestaciju, obnavlja i uređuje lokacije koje su bile važne za povijesni događaj, pripremio je i rasvjetni spektakl na građevinama koji imaju povezanost s rudarskom infrastrukturom poput nedavno obnovljenog Šohta, Spomenika rudaru borcu, dimnjaka toplane i sl. Neupitan je trud tog grada da se obilježi okrugla godišnjica tog događanja. No ipak sve navedeno prolazi temeljito očišćeno od bilo kakve ljevičarske konotacije. Najbolji promjer tome je organizatorovo potpuno ignoriranje i izbacivanje zastave te „Labinske republike“, crvene zastave koja je na sebi imala još crveniju zvijezdu, srp i čekić i godinu 1921.
Organizatori samo događanje od prije stotinu godina tumače s „Prva antifašistička pobuna u Europi“, što može biti samo djelomično točno ako gledamo na ukupna politička previranja Europe tog doba. Još bitnije, organizatori u potpunosti ignoriraju revolucionarnu pozadinu pobune iza kojega su stajali antikapitalistički ideali koji su se u tom vremenu Europom širili od Limericka u Irskoj do Bakua u Azerbejdžanu. Pobuna rudara pod geslom „Kova je naša“ i pokretanje proizvodnje „za svoj račun“ te preuzimanje realne vlasti u gradu je za radnički Labin bila emancipatorna, i u stopu je pratila stotine sličnih pobuna koje su uslijedile poslije Oktobarske revolucije. On je tek jednim dijelom rezultat prvih protofašističkih nasilja kao i nasilja talijanskog iredentizma prema slavenskom puku Istre. Veći dio pobune je bio ekonomski motiviran kako su radnici desetljećima izrabljivani od strane privatnog kapitala koji je njihove napore bezočno eksploatirao, pogotovo u trenucima Prvog svjetskog rata. Radnici su na poziv Federacije sindikata sada uzeli proizvodnju u svoje ruke, počeli proizvoditi za svoj račun, a odluku je demokratski donijela Skupština radnika, dok je rukovodeće tijelo bio Komitet na čelu s Giovannijem Pipanom i Giovanni Tonettijem.
Dakle crvena zastava pod kojom su rudari zauzeli rudnike, i „guardia rossa“ koja je pritom uspostavljena, te zastava Republike sa srpom i čekićem nisu se tamo našle slučajno, već su odraz pripadanja lijevoj političkoj misli istarskog radnika. Nije slučajno da je Istru emancipirao opet sličan pokret dvadesetak godina poslije. Kome onda smeta zastava Labinske republike?
Odgovor treba tražiti u gospodarskoj i političkoj eliti koja je itekako profitirala na promjeni društveno-političkih odnosa posljednjih 30 godina, koja je opet radništvo pretvorilo u puko sredstvo eksploatacije, a kojoj nikako ne odgovara bilo koja konotacija na alternativu takvom sistemu. Organizacija ove manifestacije osim što je očiti povijesni revizionizam, ujedno je i jeftini izborni populizam partije na vlasti u gradu Labinu.
Labinjoni i Labinjonke neće zaboraviti pravu pozadinu Republike.
