Autor: Zlatko Nikolić
U izvještajima koje su dostavile domaće banke za 2019. godinu, ukupan komercijalni bankarski sektor ima 19,8 milijardi kuna prihoda i ukupnu neto dobit od 5,6 milijardi. Dakle, ukupan sektor ima 28,28% dobiti za jednu godinu poslovanja. Uistinu je malo poslova i sektora na kojima se u ovim apsolutnim brojkama ostvaruju dobiti od čak 28%, ako uopće postoje na domaćem tržištu kapitala iskazani u milijardama. Najveće banke imaju i najveće dobiti, PBZ je tu apsolutna rekorderka, ona je u 2019. godini okrenula 41,62% dobiti, zatim ZABA s 29,14%, OTP sa 28,46% i Erste sa 25,63%. Zaključak je da se bankarski posao itekako u Hrvatskoj isplati, i gotovo nema banke koja ne posluje sa znatnom dobiti. Ova dobit većinski završi po dividendi isplaćena vlasnicima, što su banke majke iz Austrije, Italije itd. Silni zarađeni kapital izvučen iz društva većinski završi van domaćeg tržišta kapitala te se time domaće osiromašuje. Ovaj novac se ne investira u domaću privredu, a ako se nešto i servisira, to su mali potrošački i stambeni krediti uz visoku kamatu i visoku isplativost za banke.
Banke novac zarađuju kamatama na kredite i kroz razne usluge poput servisiranja računa stanovništvu, poslovnim i neprofitnim subjektima. Ako malo pogledamo tu dobit, onda je zapravo vrlo lako doći do zaključka da bi banke mogle bez ikakvog problema svoje usluge ili maksimalno pojeftiniti, ili neke od njih provoditi besplatno. Nema apsolutno nikakvog opravdanja da su cijene održavanja računa ovakve kakve jesu, nema apsolutno nikakvog opravdanja da se harači privatne osobe radi dizanja novca na bankomatu druge banke, nema nikakve potrebe da poslovne i neprofitne osobe plaćaju mjesečno stotine kuna za digitalne usluge, i nema nikakvog opravdanja da kamatne stope budu ovakve kakve jesu. Banke su kamatne stope čitava desetljeća pravdale nekakvim "rizikom", dok rizika zapravo ni nema.
I zašto onda udruge poput Glasa poduzetnika ne postave to pitanje? Zašto se neka davanja koja imamo svi kao društvo ne napadnu, a koja su višestruko štetna, i za pojedince i za poslovne subjekte, i za društvo kao cjelinu? Zato što je agenda nešto drugo: deregulacija, fleksibilizacija, prekarizacija i ostale neoliberalne ekonomske dogme.
A u takvom procesu oni najbogatiji - postaju još više bogati, kao što se vidi na primjeru banaka. Neoliberalne i tržišno fundumentalističke organizacije i pojedinci najmanje rade za stvar malih poslovnih subjekata, a jako puno rade za stvar velikih i krupnih. Nikada od njih nećete čuti ništa o bankama, iako su banke itekako stavka poslovanja svake tvrtke i svakog poduzetnika.
