Josip Broz Tito je tijekom 1925. i 1926. godine radio u kraljevičkom brodogradilištu, koje se tada našlo u velikim financijskim poteškoćama. Problemi sa kojima se radništvo tada suočavalo će danas zvučati poznato svim sadašnjim i bivšim zaposlenicima Uljanika i 3. maja. Nevjerojatne paralele između propasti brodogradnje u kapitalističkoj Kraljevini SHS i današnjoj kapitalističkoj Republici Hrvatskoj nepobitno pokazuju da je ekonomski propast koji vidimo posljedica perifernog položaja Hrvatske u globalnom sistemu. Desničarska i liberalna propaganda o „gubitašima“ tako u potpunosti pada u vodu.
Titov članak koji slijedi izvorno je objavljen u beogradskim novinama „Organizovani radnik“ 19. kolovoza 1926. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, Tito je predvodio štrajk 135 zaposlenika brodogradilišta kojima plaće nisu bile isplaćene sedam tjedana. Broz se tada zalagao za socijalizaciju brodogradilišta kao jedino rješenje za izlaz iz krize. Radništvo je na kraju dobilo samo dva tjedna neisplaćenih zarada, a Broz je otpušten kao organizator štrajka. Nedugo potom se seli u Smederevsku Palanku, gdje se zapošljava u tvornici vlakova „Goša.“ Tranzicijska devastacija domaće industrije spaja Srbe i Hrvate, te je i Goša, naravno, potpuno uništena u posljednjih trideset godina, na što je javnost u Srbiji na kratko obratila pozornost tek kada je, 2017. godine, jedan od radnika očajan izvršio samoubojstvo u tvornici.
KAKO SE UPROPAŠĆUJE NARODNA IMOVINA
Dopis iz Kraljevice (Primorje)
Jedno od najvećih brodogradilišta u našoj državi je ovo u Kraljevici. Za vrijeme Austrije u ovome brodogradilištu bilo je prosječno 1000 radnika. Poslije propasti Austrije i ovo je preduzeće palo pod sekvestar.[1] Kako je država bila nesposobna da ovo preduzeće stavi u pokret sa punim kapacitetom proizvodnje, to su se pojavili mnogi interesenti da preduzeće otkupe. Jedni od njih imali su i uslova i sredstava da ga urede kako treba, dok drugi nisu imali ni uslova ni sredstava, a ni prebijene pare, bar za državu, da joj dadu u naknadu za dobijenu imovinu. Pa ipak su uspjeli da ga dobiju ovi posljednji, jer su imali »dobre veze« sa mjerodavnim faktorima. Da ovoliku narodnu imovinu dobiju ljudi koji nemaju ni najmanje smisla za upravljanje njome, ima se zablagodariti u prvom redu jugoslovenskom donžuanu Radi i nekom Belinu,[2] koji je prije rata bio austrijski konzul u Srbiji, pa je imao »dobre veze«. Ovima je pak svršio sve, kako su oni željeli, poznati Lazica »sekvestar«.[3] Prilikom prijema ovog preduzeća od strane ovog novopečenog akcionarskog društva koje se zove »Prvo jugoslovensko društvo za gradnju brodova« u preduzeću je bilo uposleno oko 350 radnika. Preduzeće sa cjelokupnim materijalom otkupljeno je od države za 4 miliona dinara. Vrijednost zatečenog materijala, sa nekoliko desetina novih motora za čamce, od po nekoliko konjskih snaga, iznosila je preko 2 miliona dinara. A to znači da preduzeće sa svim postrojenjima i mašinerijom nije prodato ni za 2 miliona, iako vrijedi preko 10 miliona dinara. Država se obavezala da će ovom društvu davati svoje brodove na opravku, a obavezala je i privatna brodarska društva da svoje brodove daju na opravku ovom brodogradilištu, čak i ako u njemu bude skuplja opravka za 10 posto od cijene u stranim brodogradilištima. Društvo se рак obavezalo da preduzeće renovira i modernizira, da ga osposobi za pun kapacitet produkcije. Medutim, od svega toga ništa nije bilo. Društvo nije imalo para, i mjesto da zatečeni materijal upotrebi za opravku brodova, ono je sav taj materijal, zajedno sa motorima, prodalo po skupe pare. Mjesto da se preduzeće osposobilo za produkciju, ono je sa prodajom ovog ogromnog materijala tek onda dovedeno u pitanje. Mjesto da se radilo nešto ozbiljno, u ovome se preduzeću samo krpari sa starim materijalom. A ako se nešto od materijala i kupi, to se kupuje na malo od sitnih trgovaca i raznih prekupaca.
Samim tim ovaj je materijal isuviše skup, a pogotovu kada se uzima na veresiju, a nikome se i ne plaća. Svakodnevno se pojavljuju povjerioci, ali pošto ništa ne dobijaju, to se svaki čas otvaraju pogodbe sudskim putem. Otuda je ovo preduzeće izgubilo svaki ugled i kredit. I uprava preduzeća prinudena je da kupuje po tonu-dvije uglja, po nekolike table pleha ili drugog materijala.
Blagodareći ovakvom gazdovanju ovo je preduzeće dovedeno na ivicu propasti. Nijedan vlasnik niti privatno društvo ne daju svoje brodove na opravku ovom brodogradilištu. Svi naši domaći brodovi šalju se na opravku u talijanska brodogradilišta. Iako su te opravke u tudim brodogradilištima opterećene visokom carinom, ipak su jevtinije 50 posto nego kada bi se radile u kraljevičkom brodogradilištu. Ovo »Prvo jugoslovensko društvo za gradnju brodova«, sa sjedištem na Sušaku, prosto namjerno i sistematski radi na upropašćivanju ovog tako važnog preduzeća. Ako pogađa neki posao, društvo uračuna materijal, koji kupuje na sitno i po skupe pare, onda režijske i amortizacione troškove, kamatu koju treba da plaća na pozajmljeni novac, radničke nadnice, i to ih računa troduplo nego što u stvari jesu i naposljetku dobar procenat zarade. Kada se napravi ovakva kalkulacija, onda cijena tome poslu iznese duplo vise no u ma kome preduzeću ove vrste u svijetu. Kada ljudi vide ovo, oni dižu ruke i od opravke, i broda, i svega. Država, koja daje ovom društvu subvenciju od 150 hiljada dinara godišnje, jedina je koja još daje svoje brodove na opravku u ovo brodogradilište. Ona te opravke skupo plaća, jer je poznato da je država najbolji objekat eksploatacije za ovakve špekulante. Ali kako je u posljednje vrijeme i država počela da »štedi«, to se i državni brodovi slabo daju na opravku. Vrijedno je napomenuti da ovo društvo, i ako dobije neki privatan posao, unaprijed izuzme pare. Akcionari ulože novac u svoju banku na Sušaku, jer se u banci bolje rentira. Kada treba novac za materijal i radničke nadnice, onda novaca nema. Radnicima se ne isplaćuju njihove zlehude zarade po nekoliko nedjelja.
Zbog svega ovog preduzeće je došlo u bezizlazan položaj. Privatna društva ne daju svoje brodove na opravku, jer su strahovito skupe, već ih šalju u inostranstvo. Država takođe ne daje svoje brodove, jer »nema kredita«. A niko ovakvom društvu ne da više ni filira kredita. No pored svega toga, ovo društvo ne misli da ovo preduzeće preda nekom sposobnijem, već ucjenjuje državu za što veću subvenciju, da bi taj novac moglo uložiti u svoju banku i druge špekulativne radnje.
Ovakav likvidatorski rad doveo je dotle da se danas u preduzeću nalazi svega 150 radnika. Od ovog broja nalazi se stalno — na smjenu po 20 radnika nedjeljno na odsustvu, zbog nemanja posla. Dakle, na radu se stalno nalazi 120 radnika, od kojih 25 učenika i 10 nadničara. Nadnice ovih radnika kreću se od 2,40 do 7,20 din. po satu. Ovi se radnici drže samo još zato da održavaju preduzeće u redu. Ali će se i ovaj broj ovih dana prepoloviti.
Kao što smo već rekli, ni ovim radnicima ne isplaćuje se njihovo zarađeno po nekoliko nedjelja. Ali dok se tako postupa sa radnicima, dotle na njih 120 ima 29 činovnika, i to 1 direktor, 4 inženjera, 2 pisara i ostalo poslovode, koji imaju za dužnost samo da nadziravaju. Ovih 29 činovnika primaju isto toliko novaca koliko i svi radnici. Kako se vidi, oko 80 produktivnih radnika izdržavaju ovoliki balast izlišnih na svojim leđima. Onda se može misliti kolikoj su eksploataciji podvrgnuti ovi radnici.
Predstavnik Saveza radnika metalne industrije i obrta intervenisao je kod direktora preduzeća zbog neisplate radničkih nadnica i zbog reduciranja radnika.[4] Direktor je lakonski odgovorio da on tu ništa ne može pomoći jer nema posla ni kredita, a Ministarstvo vojske i mornarice duguje im 1 600 000 dinara i neće da im isplati, pa ni oni radnicima ne mogu da isplaćuju uredno.
Centralna uprava Saveza treba da preduzme korake kod mjerodavnih faktora, te da se prestane sa ovim špekulantskim radom i upropašćivanjem ovoga preduzeća, a i radnicima da se omogući da dodu do rada i zarade.
Ovdje postoji Pododbor Saveza rad[nika] met[alne] ind[ustrije] i obrta sa 42 člana. Kada se iz prednjeg vidi u kakvom se položaju nalaze ovdašnji radnici, onda je ovo ipak lijep uspjeh. Duh radnika je odličan i pored sveg ovog teškog stanja. A ako bi se konjunktura rada popravila, to bi bila tako solidna i jaka organizacija da bi mnogima služila za primjer.
Metalac.
Objavljeno u: Josip Broz Tito, „Sabrana djela“, tom I (Beograd i Zagreb: Komunist, BIGZ i Naprijed), str. 5-7. Fusnote su preuzete iz sabranih djela. Pripremio: Vladimir Ćopić.
[1] Od početka 18. vijeka, kada je u Kraljevici počela izgradnja luke i arsenala, kao vlasnici su se smjenjivali austrijski, engleski i madarski kapitalisti. Poslije pada Austro-Ugarske brodogradilište je, kao vlasništvo »Ganz-Danubiusa d. d.« u Budimpešti, došlo pod sekvestar. Preduzeće je ostalo pod sekvestrom do 1920, kada prelazi u ruke koncerna Banke za pomorstvo pod imenom »Prvo jugoslovensko društvo za gradnju brodova« (»Jugoslovenska brodogradilišta d. d.«).
[2] Autor misli na Radomira Radu Pašića, sina predsjednika jugoslovenske vlade Nikole Pašića (1921—1926. sa prekidom u 1924). Njegovo ime bilo je vezano za korupcionašku aferu koja je imala dalekosežne političke posljedice: optužen je da je, koristeći se položajem svoga оса, vršio zloupotrebe pri državnim nabavkama i liferacijama sa čehoslovačkom firmom »Adamstal«. Afera je prvi put otkrivena 1924, ali je zataškana, da bi ponovo izbila u prvoj polovini 1926. u nastojanju kralja da razbije homogenost Radikalne stranke. Ne raspolaže se podacima о Belinu.
[3] Lazica »sekvestar« nazivali su dr Lazara Markovića, ministra pravde u homogenoj vladi Nikole Pašića 1923—1924. Marković je optužen za zloupotrebu službenog položaja i korupciju, tj. da je 1923. skidanjem sekvestra sa imanja grofa Majlota iz Donjeg Miholjca omogućio njegovu prodaju društvu »Podravina«, iz čega je Marković izvukao materijalnu dobit.
[4] Riječ je о Budimiru Budi Milutinoviću, sekretaru Centraine uprave Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije, koji je došao u Kraljevicu sredinom avgusta 1926. povodom priprema štrajka brodogradilišnih radnika. Milutinović je intervenisao kod direktora brodogradilišta inženjera Antona Mazurke u vezi s otpuštanjem 30 radnika 5. juna i neisplaćivanjem radničkih nadnica.