Autor: Hrvoje Štefan
Opće je mjesto da političari i političke stranke birače mame davanjem nerealnih obećanja što će sve učiniti ukoliko dobiju priliku (nastaviti) obnašati vlast. Bez obzira na specifičan karakter izbornih obećanja, doslovno niti jedan političar ili politička stranka koji ozbiljno računaju na mogućnost formiranja vlasti, neće najavljivati da se malo bitnoga može na bolje promijeniti pobjedom na izborima.
Bez obzira što to nitko u kampanji neće reći, ograničena mogućnost progresivnih promjena jest najrealnije obećanje koje političari i političke stranke mogu dati biračima ukoliko se čitav niz dodatnih uvjeta, pored progresivnog programa i dovoljnog broja glasova na izborima, ne ispuni.
Iz tog razloga često znam ironično istaknuti da ukoliko želimo prema potencijalnim biračima poslati realnu izbornu poruku tada bi naš slogan, kao kontrapunkt naziva RF-ovih donedavnih koalicijskih partnera, trebao biti “Ne možemo“ ili „Možemo, ali naša pobjeda na izborima za to neće biti dovoljna“.
U nastavku ću navesti neka od ključnih ograničenja s kojima bi se suočile nominalno progresivne političke opcije ukoliko bi njihovi predstavnici pobijedili na predstojećim lokalnim izborima odnosno osvojili gradonačelničke mandate, uz klauzulu ceteris paribus ('ostale stvari jednake'). Razmotrit ću pritom hipotetske scenarije dolaska na vlast u Zagrebu i u Rijeci.
No, prije razmatranja konkretnih situacija i scenarija vezanih za predstojeće lokalne izbore izložiti ću ukratko teorijski okvir na kojem ću temeljiti analizu.
U eseju 'Paradoks socijaldemokracije', objavljenom 1985 godine, američki teoretičar Robert Brenner pojašnjava temeljnu iluziju socijaldemokracije odnosno nominalno lijevih reformističkih stranaka. Ona se sastoji u uvjerenju da se klasni odnos snaga, koji bi išao u prilog radnoj većini, može stvoriti u okviru države i to 'osvajanjem' predstavničkih i izvršnih pozicija vlasti putem izbora, bez potrebe za masovnim jačanjem radništva u borbi protiv kapitalista na radnim mjestima i na ulicama i bez masovnih pokreta čija dinamika, barem u tendenciji, vodi prema širim oblicima radničkog organiziranja i solidarnosti, prema formiranju radnih ljudi u samosvjesnu klasu i usvajanju revolucionarne i socijalističke perspektive.
Brenner na brojnim povijesnim primjerima pokazuje kako su masovne radničke borbe i pokreti socijaldemokratskim strankama, koje su pobijedile na izborima, osiguravale 'mišiće' za provedbu velikih reformi, ali su vodstva, profesionalni političari i birokratske strukture socijaldemokratskih stranaka bili usmjereni na pacifikaciju tih istih radničkih i društvenih pokreta jer im je primarni interes bilo osigurati sigurno mjesto za sebe i svoje stranke u okviru kapitalističkog sistema. Da bi to postigli bili su obvezani legitimirati poziciju i interese kapitala kao partnera u pregovorima. Kao supstitut za direktno, masovno i kolektivno radničko djelovanje socijaldemokratske i reformističke organizacije (poput velikih sindikata) prigrlile su dvije osnovne strategije: uspostavljanje, uz pomoć države, trajnijih institucija koje će regulirati sukob između poslodavaca i radnika ('kolektivno pregovaranje') i izborni/parlamentarni put.
Brenner pokazuje kako je prihvaćanje takvih strategija od strane socijaldemokratskih/reformističkih organizacija utjecalo na rasipanje radničkog samoorganiziranja i suzbijanje masovnog radničkog pritiska, čime se odnos snaga promijenio u korist kapitala koji je zatim mogao odbaciti 'klasni kompromis' i ustupke na koje su ga nekoć prisilili masovni i militantni radnički pokreti i širenje socijalističkih perspektiva. Logiku samopodrivajućeg uspjeha reformističkih stranaka, koje nakon formalnog dolaska na vlast nastoje pacificirati društvene pokrete što su im osiguravali moć prema kapitalu, Robert Brenner naziva 'paradoksom socijaldemokracije'.
Sa paradoksom socijaldemokracije najuže je povezana već spomenuta socijaldemokratska iluzija – uvjerenje da je pobjeda na izborima ključna ili čak dovoljna kako bi se provele politike u korist radne većine. Brenner ponavlja ono što su i drugi marksistički teoretičari prije njega razjasnili – ključni izvor moći u kapitalističkom društvu nije koncentriran u državi pa za proradničke politike nije dovoljno da nominalno lijeve stranke osvoje formalne pozicije vlasti putem izbora.
Naime, dokle god su kapitalistički vlasnički odnosi dominantni, kapitalistička klasa kroz kontrolu sredstava proizvodnje zadržava kontrolu nad investicijama i time drži ključ zaposlenosti, ekonomskog rasta i državnih prihoda. S obzirom da kapitalističke investicije ovise o mogućnosti ostvarenja profita, bez radikalne društvene transformacije, svi elementi društva prije ili kasnije shvate da je u njihovom interesu osigurati kapitalističku profitabilnost. U takvom kontekstu jasno je da oni koji zauzimaju pozicije u državi, čak i oni koji su izabrani na proradničkim programima, pod enormnim su pritiskom da 'budu odgovorni' i da podrže politike koje će osigurati ili sačuvati kapitalističke profite. To znači da bez radikalne društveno-ekonomske transformacije i razvlaštenja kapitalističke klase odnosno bez uspostavljanja društvene kontrole nad proizvodnjom nemoguće je u dužem vremenskom periodu gurati antikapitalistički program bez uzrokovanja 'štrajka' i 'bijega' kapitala.
Neslavna povijest socijaldemokratskih/reformističkih stranaka pokazuje što se dešava kada više nema masovnog i militantnog radničkog pritiska koji će im osigurati moć prema kapitalu – rukovodioci, profesionalni političari i birokratske strukture reformističkih stranaka prihvaćaju neoliberalne politike koje konsolidiraju moć kapitala da profitabilnost postavi kao prioritetni cilj nauštrb zadovoljenja potreba ljudi. Od 1980-ih praktički sve socijaldemokratske/reformističke stranke na vlasti u zapadnim kapitalističkim zemljama provodile su antiradničke politike, čak i rigidnije nego konzervativne i nominalno prokapitalističke opcije. Na trećeputaški neoliberalizam britanskih laburista pod Tony Blairom, njemački SPD-a u mandatu Gerharda Schrodera sve do recentnije neslavne kapitulacije grčke Syrize pred zahtjevima Trojke (MMF, ECB, EK) nadovezale su se i neoliberalne politike najveće hrvatske socijaldemokratske stranke – SDP-a - kada je u dva mandata na državnoj razini bila na vlasti.
Ako se pak 'spustimo' sa državne razine vlasti na regionalnu i lokalnu razinu, instruktivno je španjolsko iskustvo novih lijevih političkih opcija koje su proizašle iz masovnih društvenih pokreta i mobilizacija protiv političkog establišmenta, neoliberalnih politika štednje i deložacija nakon 2011. godine (15M pokret iz 2011. godine , La PAH pokret protiv deložacija itd.). Navedene opcije uspjele su osvojiti gradonačelničke mandate u nizu španjolskih gradova, između ostalih i u Barceloni i Madridu.
Jedna od ključnih inspiracija za osnivanje platforme Zagreb je naš bilo je španjolsko iskustvo gdje je najpoznatiji primjer Barcelone en Comu, municipalne platforme koju je neposredno pred lokalne izbore 2015. godine osnovala skupina aktivista, akademika i građana, osvojivši 11 od ukupno 41 mandata u gradskom parlamentu, a Ada Colau kao jedna od vodećih ljudi La PAH pokreta protiv deložacija izabrana za gradonačelnicu Barcelone.
Novi municipalizam platformi Barcelona en Comu ili Ahora Madrid polazi od uvida kako osvajanje formalnih pozicija vlasti nije dovoljno za realizaciju progresivnih programa već je nužna transformacija postojećih institucija i načina na koji distribuiraju moć, gdje municipalni suverenitet protiv interesa političkih i ekonomskih elita zahtjeva „jedan korak u institucijama i tisuću koraka na ulici“. Drugim riječima, snažna mobilizacija i (samo)organiziranje izvan službenih institucija vlasti jest presudno važna poluga pritiska kako bi se nametnule progresivne reforme.
No, unatoč činjenici da su nove municipalne platforme u Španjolskoj proizašle iz masovnih pokreta protiv korumpiranog establišmenta i protiv neoliberalnih politika, slabljenje masovnog samoorganiziranja u bitnome je otežalo provođenje progresivnih reformi kada su osvojili pozicije lokalne vlasti (procijene su da je između 6 i 8.5 milijuna ljudi sudjelovalo u protestima i na demokratskim skupštinama nakon 2011. godine).
Ambiciozni programi koji su imali za cilj preokrenuti proces privatizacije javnih usluga, predstaviti alternativu špekulativnom nekretninskom i rentijerskom biznisu koji je drastično povećao cijene najma stanova te prekid sa neoliberalnim politikama štednje, za svoj uspjeh pretpostavljali su masovnu mobilizaciju i demokratski pritisak koji neće biti svodiv na izbore. S obzirom da su masovni lijevi pokreti splasnuli i da se platforma Barcelona en Comu svela na trajniji angažman tek oko 1500 aktivista (u gradu od 1.7 milijuna stanovnika), nova gradonačelnica Barcelone Ada Colau nije imala potrebnu polugu pritiska kako bi provela ključne reforme. Neki progresivni pomaci svakako jesu postignuti – poput bolje regulacije Airbnba-a i Ubera u korist najmoprimaca i vozača, povećanja stanogradnje za socijalu i javni najam - no nisu uspjeli u ključnim programskim ciljevima – vraćanje opskrbe vodom, usluga čišćenja ulica i prikupljanja i zbrinjavanja otpada kao i usluga kućne njege iz ruku privatnog biznisa pod javnu, gradsku kontrolu.
U više gradova, kao recimo u Madridu, municipalne platforme su izgubile vlast i gradonačelničke pozicije nakon samo jednog izbornog ciklusa dok je u Barceloni Ada Colau ostala gradonačelnica i u drugom mandatu ali sa manje članova platforme Barcelona en Comu u gradskom parlamentu i još manje 'manevarskih mogućnosti'. Pritom treba uzeti u obzir da su postignuti progresivni iskoraci u bitnome olakšani činjenicom da je Barcelona ekonomski vrlo snažan grad pa ima i više mogućnosti za financiranje socijalnih ili inovativnijih pilot programa (recimo, u području obnovljivih izvora energije), a takvu mogućnost nisu imale municipalne platforme u manjim, financijski slabijim i zaduženijim gradovima. Kada se pokušalo radikalnije zahvatiti u postojeću polit-ekonomsku strukturu i dovesti u pitanje s njom uvezane interese, uslijedio je moćan odgovor i opstrukcija političkih i ekonomskih elita, čemu se nije moglo parirati bez masovnog pritiska i samoorganiziranosti obespravljenih 'izvan' formalnih institucija vlasti.
Ako navedena španjolska iskustva pokušamo primijeniti na hrvatski kontekst, gdje postoji mogućnost da na predstojećim lokalnim izborima progresivne političke opcije osvoje gradonačelničke mandate i značajan broj mjesta u parlamentima većih gradova, vidjet ćemo da ih očekuju ne samo slične zapreke kao u Španjolskoj već i dodatni otegotni faktori. U nastavku ćemo razmotriti neke od ključnih problema s kojim bi se suočile progresivne opcije ukoliko bi formirale vlast u Zagrebu i u Rijeci.
Važna razlika između španjolskog i hrvatskog povijesnog konteksta leži u činjenici da u Hrvatskoj nije bilo masovnog društvenog pokreta i prakse demokratskog samoorganiziranja protiv vladajućih i njihovih neoliberalnih politika. Ta razlika jest od presudnog značaja jer progresivni pomaci koje su u Španjolskoj nove municipalne platforme uspjele izboriti, odraz ili odjek su legitimacijske snage, organizacijskog iskustva i masovnog demokratskog pritiska prenesenih u institucionalnu sferu politike i državne vlasti.
Druga zapreka jest visoka fiskalna centraliziranost - centralna razina državne vlasti u Hrvatskoj raspolaže sa oko 80% ukupnih poreznih prihoda, dok proračuni županija, gradova i općina odlučuju o raspodjeli tek nekih 20% (u Jugoslaviji je lokalna razina – gradovi/zajednice općina - raspolagala sa 40%, republička sa 40% i federativna tek sa 20%). U kontekstu visoke ekonomske, upravne i fiskalne centraliziranosti zemlje, glavni grad Zagreb ima privilegiranu poziciju i u vidu znatno većeg BDP po glavi stanovnika i znatno većeg gradskog proračuna od ostalih gradova. Ipak, čak i uz znatno veći proračun, lokalna razina vlasti u Zagrebu je, kao i u ostatku zemlje, ograničena djelokrugom rada odnosno legalnim ovlastima odlučivanja.
Naime, o praktički svim važnijim pitanjima fiskalne i (samo)upravne nadležnosti i njihovim promjenama - recimo oblika i visine poreznih i neporeznih prihoda ili javnim funkcijama na koje JLS (jedinice lokalne i regionalne samouprave) imaju pravo i obvezu usmjeravati sredstva – prema ustavu odlučuje centralna razina vlasti. Pored toga, državna razina upravlja i kontrolira strateški značajna poduzeća i prostor (nekretnine) na lokalnoj razini – kao recimo lučko područje u Rijeci i tvrtku Luka Rijeka – pa lokalna vlast i tu ovisi o politikama i 'diskrecijskoj volji' politike na državnoj razini.
Ako progresivna lokalna vlast ima politički suprotstavljenu opciju na državnoj razini, ona joj može na razne načine ograničiti ili otežati mogućnosti djelovanja. Suradnju Bandića i HDZ-a treba gledati u tom svijetlu – Bandiću bi bilo puno teže da nema podršku stranke koja kontrolira državnu razinu vlasti, zbog čega je davao podršku Plenkovićevoj vladi kada je imao saborske zastupnike.
No ono što predstavlja možda najveću zapreku progresivnim promjenama na lokalnoj razini, kombinirana je posljedica neoliberalnih politika svih dosadašnjih vlada i višedesetljetne vlasti jedno te istih garnitura i u Zagrebu i u Rijeci. Naime, hipotetska pobjeda progresivnih opcija na predstojećim lokalnim izborima suočiti će ih sa naslijeđenom nepovoljnom ekonomskom strukturom i s njom uvezenim klijenelističkim mrežama. Pokušaj promjene nepovoljne ekonomske strukture i prevladavanje klijentelističkih mreža - u pravcu municipalne ekonomije usmjerene na zadovoljenje potreba najširih slojeva, zaštitu i širenje javnog dobra, jačanje radničkih prava itd. – suočiti će se sa otporom lokalne kapitalističke klase koja čini postojeću ekonomsku strukturu.
Naime, svaki radikalniji pokušaj promjene naslijeđene ekonomske strukture, izgledno će izazvati dva standardna i povezana odgovora kapitalističkog sektora – štrajk kapitala (pad proizvodnje, ulaganja, zaposlenosti) i bijeg kapitala (seljenje poslovanja tamo gdje ne postoji pritisak koji ugrožava profitabilnost). Posljedica takvih politika lokalne vlasti, uz klauzulu 'ostale stvari jednake', jest izgledan pad proračunskih prihoda i snažan pritisak da lokalna vlast od progresivnih promjena odustane. Stvar otežava i činjenica da su višedesetljetne štetne politike na državnoj i lokalnoj razini uspostavile takvu ekonomsku strukturu i poslovnu mrežu u svim sektorima da nova progresivna vlast kratkoročno i srednjoročno nema alternative nego oslanjati se na iste, pogotovo ako nema iza sebe masovni i antikapitalistički pokret koji bi omogućio razvlaštenje kapitalista i promjenu načina i svrha poslovanja u relativno kraćem roku.
Naprimjer, za Bandića se stalno ističe da koristi klijentelistički povezana privatna poduzeća i kanalizira im lukrativne ugovore za razne poslove i infrastrukturne projekte koje financira Grad Zagreb. Slično se govori i za Obersnelovu riječku gradsku upravu. No, uslijed višedesetljetnog oblikovanja nepovoljne strukture – često privatne tvrtke koje dobiju posao su iste one koje opravdano pobjeđuju na natječajima ili javnoj nabavi jer konkurencija ne postoji ili je suviše nerazvijena (ne može ponuditi bolju cijenu/kvalitetu/rokove/reference).
U Rijeci gotovo sve veće infrastrukture projekte, ne samo one koje financira Grad Rijeka, izvodi GP Krk. Riječ je o tvrtki koja je najuže povezana sa ljudima iz riječke gradske uprave, ali koja je dominantna na natječajima jer se toliko razvila (tehnološki i kadrovski) da može dobiti poslove za koje druge lokalne građevinske firme jednostavno nemaju tehničkih i kadrovskih kapaciteta i referenci (nakon što dobije veće ugovore GP Krk često angažira manje tvrtke da budu podizvođači za pojedine radove).
Pored ovisnosti o naslijeđenoj nepovoljnoj ekonomskoj strukturi i ovisnosti o lokalnom kapitalističkim sektoru, raspodjela sredstava i funkcija u okviru gradske uprave, gradskih poduzeća i raznih gradskih institucija vođena hijerahijskim, ekskluzivno/diskrecijskim i klijentelističkim pristupom.
Čak i da se hipotetski na izborima dobije 'čisti' mandat – poziciju gradonačelnika/cu i većinu u gradskom parlamentu – potreba za demokratizacijom gradskih institucija nailazi na prepreku legalnih ograničenja u definiranju i provođenju promjena u ustroju, djelokrugu rada i načinu odlučivanja. Jednostavno – temeljni ustroj, ovlasti, djelokrug rada, izvore prihoda JLS-a – prema ustavu zakonski definiraju državni zakoni a ne lokalna razina vlasti. Naprimjer, često se spominje kako je novoj vlasti na lokalnoj razini problem što joj je pročelnike – glavne ljude po gradskim resorima – postavila prethodna vlast i njih se ne može samo tako maknuti s tih mjesta dolaskom nove vlasti jer oni po važećem zakonu nisu definirani kao političke već profesionalne funkcije – dakle, kao trajno zaposleni službenici.
Dakle, čitav je niz problema i ograničenja koje očekuju nominalno progresivne političke opcije ukoliko osvoje pozicije vlasti na predstojećim lokalnim izborima i u ovom tekstu su navedena samo neka od njih. Ipak, važno je o tim ograničenjima jasno i otvoreno govoriti, kako se ne bi pothranjivala neutemeljena očekivanja nakon kojih nastupa razočarenje i defetizam. U konačnici, tek kada budemo jasno mapirali objektivna ograničenja, moći ćemo stvoriti utemeljene vizije i organizacijske strategije za njihovo prevladavanje.