Evo jedan primjer za razmišljanje iz mog djetinjstva: 1988. i 1989. u Kaštel Sućurcu, u osnovnoj školi, među klincima od 8, 9, 10 godina su najgore psovke bile da nekoga nazoveš ustašom, to je bilo gore nego da mu "jebeš majku", osim ako nije "ustaška majka", to je bilo na najgorem mjestu psovanja. Istovremeno, roditelji 90% te djece su 1. generacija doseljenika iz Dalmatinske zagore, primarno iz Kljaka, Drniša, Čavoglava, Vrlike, Cetinske krajine. Dakle, ta djeca su iz kuće donijeli civilizacijski odgoj da je ustaštvo domena psovke, a 4-5 godina poslije ljudi iz tog istog kraja, dakle Čavoglava, Vrlike, Drniša itd su već najgori ustaški folkloraši.
Kako objasniti to da u Drnišu, Čavoglavama (M.P. Thompson npr. nije iz Čavoglava, nego iz Kljaka, njegov rođak od 8 godina je sjedio sa mnom u školskoj klupi) i drugdje u Dalmatinskoj zagori 1988. i 1989. nije bilo ustaša, a 1991. ih ima?
Cijela jedna generacija rođenih od 1960. do 1980. podrijetlom iz Dalmatinske zagore je prvi put vidjela šahovnicu sa bijelim poljem kad je Divac 1990. u Argentini onome liku strgao tu zastavu iz ruku. Ja kad sam je vidio nisam to niti povezao sa hrvatskom zastavom. Kad smo mi klinci 1990. prvi put čuli za Crnu legiju mislili smo da je to nešto tipa iz Tolkienovog fantasyja, a pjesma o Juri i Bobanu da govori o Zvonimiru Bobanu koji je tada imao eksces na utakmici sa Zvezdom.
Kad su nam 1990. u razredu u svjedodžbe upisivali po prvi put nacionalnost nitko od nas 30 klinaca u razredu nije niti znao da smo Hrvati. Dakle, odakle u 3 godine od 1989. do 1991. sad da su odjednom svi ustaše.
Ustaštvo je generirao ratni sukob te histerija.