Autor: Tomislav Cvjetičanin
"Zvijezde vjere pale su na zemlju." - Hegel
Kroz cijelu historiju čovječanstva jasno je vidljiva borba čovjeka protiv prirode. Tek smo otkrićem nafte predahnuli od brutalnosti prirode i već smo narušili krhku klimu. Klimatske promjene su centralna briga ekologije jer je najopasniji problem ujedno i najzahtjevniji problem. Svi ostali ekološki problemi nemaju ni djelić te težine.
Marksizam može i treba ponuditi kritiku (političke) ekologije i objasnit neuspjehe rješavanja globalnog zatopljenja. Naići ćemo na jednostavne odgovore kako to rješavanje nije u interesu biznisa vezanog za fosilna goriva i državama vezanima uz taj biznis. No, također će postati vidljivo kako se ekologija zloupotrebljava u svrhu pritiska razvijenih zemalja na manje razvijene zemlje. Također valja reći da globalno zatopljenje nije nerješivo u okviru kapitalizma.
Marksizam bi se trebao obračunati sa svim neznanstvenim u ekologiji. Počnimo od samog Marxa koji je govorio o kapitalističkom iscrpljivanju tla. Pritom je mislio na iscrpljivanje minerala koji su u njegovo vrijeme bili isključivo prirodnog podrijetla. U međuvremenu smo razvili umjetne minerale ili umjetna gnojiva (koja se kod nas proizvode u kutinskoj Petrokemiji).
Marxov uvid je zastario s obzirom na razvoj znanosti, ali njegove posljedice nisu. Na njegov uvid veže se ekologija Odrast (Degrowth). Ova ekologija je apstraktna kao i njezin anti-kapitalizam. Ali upravo nedostatak konkretnosti ukazuje na to da teorija zapravo nije izašla iz kapitalističkih okvira. "Odrast" ekologija govori o narušenoj ravnoteži koja dovodi do nestašica zbog čega uvodi nešto što se zove ekološki otisak kako bi kvantificirala i mjerila. No, klimatske su promjene problem obilja ugljikovog dioksida i Sunčeve energije. Obilje se ne može kvantificirati, privatizirati, podrediti regulacijama i monetizirati. Nestašice se odlično uklapaju u kapitalističku ekonomiju. Taj apstraktni ekološki jezik odražava nemoć samog ekološkog pokreta. U tom ekološkom jeziku redovito se koriste organske metafore, primjerice kada se govori o metabolizmu prirode. Teško je razlučiti kada se te metafore koriste u svrhu popularizacije znanosti, a kada kao apel na emocije koji za cilj ima stvaranje suosjećanja prema prirodi. Kad se govori o "potrebama prirode" (antropomorfizam) izlazimo iz okvira znanosti.
Antikapitalistička ekologija u krajnosti postaje antiznanstvena proglašavajući kapitalizam, marksizam, znanost i racionalnost zapadnjačkim vrijednostima koje su nametnute kolonizacijom (post-kolonijalna teorija). Izlaz traži u duhovnim vrijednostima, u odnosima sa prirodom kakve su starosjedilački narodi navodno imali prije dolaska kolonizatora. Antikapitalistički ekolozi prirodi dodjeljuju svijest i time od ekologije stvaraju religiju (animizam). Odbacuju modernu industrijsku poljoprivredu umjetnih gnojiva i žele se vratiti nazad. Ali zaboravljaju da se primitivniji oblici poljoprivrede ne uklapaju u harmoničnu eko-utopiju. Oblik poljoprivrede koji je bio dominantan 10 000 godina u velikoj se većini svijeta bazirao na sječi i spaljivanju šuma, gdje pepeo služi kao gnojivo. (Ako vas je potresla sama ideja sječe i paljenja šuma to puno govori o uspjehu ekologije.) Posijeci-i-spali je jedan od najraširenijih i najdugotrajnijih oblika agrikulture (2006.,Roudart, Mazoyer). Duhovni svijet također nije bio idiličan i znao je prikazivati Majku prirodu kao ružnu i krvoločnu (Kali, Coatlicue). (Zapravo Sunce budi prirodu i daje novi život.)
Dolazimo do toga da ekologiju treba podsjetiti na osnovne zakone prirode kao što je fotosinteza: sva energija u biosferu dolazi od Sunca (izuzev afotične zone), dakle od nuklearne energije. Također ju treba podsjetiti da velika većina hrane koju jedemo nije prirodna nego dobivena pripitomljavanjem (domestikacijom) što po definiciji znači smanjenje bioraznolikosti. Danas je popularno reći da si ono što jedeš (jer kao ako jedeš "umjetno" postaješ što?). Zapravo nisi ono što jedeš već ono što možeš probaviti. Ove elementarne znanstvene činjenice fotosinteze i domestikacije neko može žvakati i žvakati, na kraju progutati samo da bi prošle kroz cijeli sustav ravno van. Odbacivanje moderne agrikulture je zapravo krivi odgovor na imperijalizam. Milijuni radnika u proizvodnji hrane su izbačeni iz konkurencije uvozom hrane iz razvijenih zemalja. Milijuni žive u slamovima jer njihove vlasti nisu imale i nemaju plan što će sa radnicima kad im se ugase radna mjesta. Ali vraćanje nazad u primitivne oblike poljoprivrede interes je veleposjednika a ne radnih ljudi.
Monopoli koji su osvojili svjetska tržišta razvili su vlastiti ekološki pokret recikliranja. Skreću pažnju sa toga da oni proizvode otpad i skreću pažnju na zagađenje manje razvijenih zemalja. Umjesto da zabranjujemo prodaju plastičnih boca, plastičnih vrećica i druge jednokratne plastike. govorimo o recikliranju (gdje se namjerno zamućuje razlika između stakla, metala i plastike). Godinama se zavlači ovaj lako rješivi problem i troši se energija i vrijeme aktivista. Lagani pomaci se vide tek kroz političko organiziranje.
Ekološki pokret u Hrvatskoj je tek dobio svog političkog predstavnika u platformi Možemo. Ovi aktivisti iskusili su svu jalovost protestiranja i odlučili su ući u parlament (i lokalnu upravu). Vodstvo se ugledalo na Španjolsku partiju-pokret Podemos koja se povela teorijom iznesenom u knjizi Hegemonija i socijalistička strategija (Mouffe, Laclau). Ova populistička teorija disciplinirala je vodstvo i dala im jasne ciljeve. No u praksi se vidi centralnost klasne borbe. S jedne strane se radi o antikapitalizmu sa druge o antikorupciji. Interes srednje klase se izražava kroz borbu protiv korupcije. Radi se o visoko obrazovanim stručnjacima, intelektualcima, znanstvenicima, inženjerima itd. koji su uložili godine u svoje obrazovanje i gledaju dugoročno. Nekompetentnost je glavna odrednica korupcije gdje nesposobni pojedinci zauzimaju pozicije odgovornosti. Razloge za nesposobnost srednja klasa će naći u sprezi političara i biznisa. Upravo će kroz tu prizmu gledati na ekološke probleme, kao problem neznanstvenosti. U toj borbi će dobiti na svoju stranu dio srednje klase koja nije već uključena u korupciju, a masovniju podršku kroz socijal-demokratske programe. No to najdugoročnije neće biti dovoljno za pobjedu znanosti jer buržoasko vlasništvo iz generacije u generaciju proizvodi neznanstvene teorije kako bi si osiguralo opstanak. Biti će potrebno uvesti radničku kontrolu i planiranje (u ekonomiju), drugim riječima socijalizam.
Želi li srednja klasa znanstveni svijet morat će podrediti svoje interese interesima radničke klase i zajednički s njom graditi socijalizam.