To što prvi nalet socijalističkih revolucija nije uspio, a što desničari uvijek koriste kao argument protiv socijalizma općenito, ne znači puno. I kapitalizam se stoljećima hrvao s feudalizmom (tj. buržoazija s aristokracijom), sve dok kapitalizam nije konačno uspio. Da bi se to dogodilo, bile su potrebne i mnoge revolucije (nizozemska, engleska, francuska...), a pretkapitalistička društva su na periferiji potrajala sve do 20. st. Stoga se ne može očekivati ni od socijalizma da odmah isprve uspije.
Prvi pokušaj (Pariška komuna 1871) je ugušen u krvi nakon manje od tri mjeseca, drugi pokušaj (Rusija 1917) se, nažalost, zbog jako teških okolnosti (ekonomski jako nerazvijena zemlja, ogromno uništavanje u ratu, neuspjeh revolucija u razvijenijim zemljama na Zapadu - Njemačkoj, Austriji, Italiji itd.), nakon samo 10 godina izvitoperio u potpunu suprotnost socijalizmu (staljinizam) iako je na kraju potrajao više od 70 godina... I svi ostali pokušaji nisu uspjeli - mnogi i zato što su ugušeni u krvi (Katalonija 1936-9, Čile 1973...) - na ovaj ili onaj način.
No to je samo početak borbe. Prvi put smo potpuno svjesno "jurišali na nebesa" 1871. Mnogi su pokušaji propali i prije revolucije (npr. 1968). Ali ništa drugo se ne može ni očekivati. Kao što feudalizam nije pao bez borbe, neće sigurno ni kapitalizam.
Na nama je da se i dalje borimo za novi, (direktno)demokratski socijalizam 21. stoljeća! Drugog izbora, uostalom, ni nemamo - kao što davno reče R. Luxemburg - socijalizam ili barbarstvo. A kako to barbarstvo može izgledati, ne moramo gledati u prošlost - vrlo dobro to možemo naslutiti i u trenutnoj fašizaciji Hrvatske...