Piše: Drago Markiša
Notorna je stvar da je svjetski kapitalistički sistem od sredine 1970-ih u fazi koja se zove neoliberalizam. Taj je pojam u domaći mejnstrim prodro otprilike 2009, s početkom ekonomske krize i velikim studentskim blokadama (koje su, u kontekstu visokog školstva, kritizirale neoliberalizam). U zadnje se vrijeme pak mogu od strane tržišnih fundamentalista (koji se vole nazivati "libertarijancima", a u osnovi je riječ o naivnoj organskoj ideologiji sitnih ili potencijalnih sitnih kapitalista) mogu čuti smiješne tvrdnje da ne živimo u neoliberalnom kapitalizmu jer bi "neoliberalno" po njima navodno značilo potpuno "slobodno tržište" (iako je dotično, čak i kad bi bilo poželjno, u realnosti nemoguće). To su intelektualno dosta bijedne kvalifikacije, ali kako se javljaju u jednom dijelu javnosti, treba ih ukratko pobiti.
Neoliberalizam se ne može shvaćati ahistorijski, niti označava imaginarno "potpuno slobodno tržište" (tj. anarhokapitalizam). Neoliberalizam je odjednom i vladajuća ideologija (koja promovira liberalizaciju, deregulaciju, privatizaciju, napad na sindikate, ukidanje radničkih prava itd.), obrazlaganje koje se može svaki dan čuti u svim medijima i od svih političara, ali i set tobože "neutralnih" tehnika ekonomskog upravljanja koje promoviraju različiti međunarodni faktori i institucije (kao MMF, Svjetska banka, EU, ECB itd.), gdje onda ulaze "mjere štednje", "smanjenje deficita", "strukturne reforme" itd. Kada kažemo da ga treba shvaćati historijski, to znači da treba imati na umu da razdoblje neoliberalizma dolazi nakon "zlatnog doba kapitalizma", koje je trajalo otprilike od 1945. (početak bi se mogao pogurati i u sredinu 1930-ih) do početka 1970-ih. U to doba je, iz različitih razloga (militantnost i snaga sindikata, opasnost "komunizma" s druge strane željezne zavjese, snaga komunističkih partija na zapadu, skoro pa puna zaposlenost u mnogim zemljama, visoki profiti i brz rast nakon velikih uništavanja u Drugom svjetskom ratu itd.), krupni kapital bio prisiljen na mnogobrojne ustupke radništvu (odatle i naziv "kejnzijanski kompromis"). Kada se pokazalo da prevladavajući kejnzijanizam (pojednostavljeno: miješanje države u ekonomiju) u razdoblju nakon izbijanja duge recesije nakon 1973. ne može riješiti probleme, vladajuća klasa i kapital su se okrenuli drugim rješenjima, dotad potpuno na margini (Hayek i Friedman su do početka 1970-ih bili uglavnom smatrani redikulima).
Neoliberalizam, dakle, nije ništa drugo nego pokušaj (u velikoj mjeri uspješan) globalne kapitalističke klase da povrati, u svom svojem obujmu, svoju klasnu nadmoć, donekle obuzdanu nakon Drugog svjetskog rata. To se odvija napadom na radnička prava, sindikate, dislociranjem industrije u inozemstvo, privatizacijom, komercijalizacijom itd. Dakle, neoliberalno razdoblje u vidu slobodnog tržišta treba gledati u odnosu na prethodno razdoblje (u kojem su uloga države, radnička prava, nacionalizirane industrije itd. bile daleko veće), a ne u okviru neke imaginarne apstraktne pretpostavke o "slobodnom tržištu", kako to zamišljaju ignorantski tržišni apologeti.
Uostalom, razlog zašto se neoliberalne reforme (ili, kako ih često nazivaju, samo "reforme") ne mogu provesti preko noći je vrlo jednostavan - zato što nijedna vlada, a možda ni politički režim u širem smislu, to ne bi mogli preživjeti. Pokušaj trenutne privatizacije zdravstva bi, bez ikakve sumnje, završio vrlo loše po vladajuću klasu pa se zato neoliberalizacija zdravstva (i kod nas i drugdje) radi postupno, laganom i postepenom komercijalizacijom, komodifikacijom i privatizacijom - sve se događa malo po malo, istovremeno se prikazujući neizbježnim ("zdravstvo previše troši" - kao da je funkcija javnog zdravstva uopće u tome da stvara profit) upravo zato da ne bi došlo do većih društvenih problema.
<p">Naravno, apologetima nejednakosti i jest u interesu da ovakve stvari ne razumiju pa onda namjerno zatvaraju oči pred stvarnošću. No mi koji se borimo za drugačiji svijet i pravednije društvo, da bismo ga ostvarili, prvo moramo sadašnji svijet dobro razumjeti.