Autor/ica: Katarina Peović
Slučaj Banožić nije anomalija već posljedica sustava „izvrsnosti” koji uvodimo u domaće obrazovanje već desetljećima (valjda od Dragana Primorca, koji i sam predstavlja jednu lijepu paradigmatsku figuru znanstvenika-poduzetnika-političara, tri u jedan). Ministar obrane Mario Banožić je poželio napredovati u više znanstveno-nastavno zvanje, a priručnik koji mu je trebao omogućiti napredovanje je prepisao od znanstvenika, koji su mu onda pozitivno recenzirali taj priručnik.
No kako to smatrati anomalijom kad je sam taj ministar, pod palicom Andreja Plenkovića, u Saboru 2020. „obranio” Zakon koji je dobio i potrebnu većinu na glasanju, a koji je omogućio da Sveučilište za obranu i sigurnost „Franjo Tuđman” preraste iz veleučilišta u sveučilište mimo svih zakona a posebice Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti prema kojemu svako sveučilište mora proći akreditaciju Agencije za znanost i visoko obrazovanje, da bi steklo dopusnicu za rad Ministarstva znanosti. Svako sveučilište, ali ne sveučilište „Franjo Tuđman”, čime je samo ime “prvog hrvatskog predsjednika” simbolično spojeno s karakteristikama razdoblja tuđmanizma – ozakonjenjem bezakonja, uvođenjem zakona koji štite elite, a obespravljuju narodnu većinu.
Za ovo sveučilište se donio zakon koji doslovno kaže da ono ne mora proći akreditaciju, već se veleučilište može jednostavno „transformirati” u sveučilište. Taj zakon koji je zastupnicima i predstavio Mario Banožić model je znanstvenog djelovanja u cjelini – u njegovom temelju stoji princip zaobilaženja bilo kakvog smislenog znanstveno-nastavnog rada.
Prepisivanje tuđih tekstova za napredovanje u zvanje, samo je shvaćanje znanstvenog rada kao produžetka znanosti kao „umrežavanja”, zaobilaženja pravila, vezivanja uz neke druge svrhe i ostvarivanja interesa određenih lobija poput katoličkog, vojno-obavještajnog, poduzetničkog…
Taj poduzetničko-projektni poduhvat uistinu nije „od interesa za širu zajednicu”, kako je Banožićev rad opisala urednica njegova „priručnika”, članica Nacionalnog vijeća za znanost – no jest zajednicu privatnih i interesa određenih elita. Banožićeva priča je paradigmatska za akademske krugove. Već su se akademske institucije srozale toliko da svaki znanstvenik koji se zbilja želio baviti znanošću ili odlučuje ostati po strani, u ligi ne-izvrsnih, ili se prilagoditi i odustati od znanosti i početi s „poduzetništvom u znanosti”, „umrežavanjem”, odnosno svime što nikako ne bi trebalo biti svrha znanstvenog rada.
Postoji i treći put, politika, svima je jasno da je znanost podređena politici, da se politički treba djelovati da se mijenjaju društveni odnosi koji osiguravaju odnose podređenosti i dominacije, odnose koji su nametnuli i znanosti igru “skupi što više bodova”, akreditacija, bonusa, kako bi stekao osobnu korist. Mnogi u znanosti potiho negoduju jer znaju da se u političko blato ne uključuju ljudi koji zbilja žele nešto učiniti za javno dobro, već se tu uredno desetljećima niže lista oportunista – karijerista koji ulaze u one političke stranke i opcije koje nude proširenje osobnog društvenog utjecaja i privatnih interesa. No dok se pravedni zgražaju sa strane, karijeristi ne samo da ulaze u politiku već i određuju kriterije u znanosti.
Takvi ne ulaze u Radničku frontu, lijevu stranku koja je „radikalna” jer želi stvari mijenjati iz korijena. Znanstvenici-političari mudro biraju „umjerene” stranke, stranke koje ne misle ništa korijenski mijenjati, već se ili staju uz vladajuće ili žele samo smijeniti jedne ljude drugima, a kako bi nastavili s istim politikama koje su u opoziciji glasno kritizirali. Takvi se ne pridružuju Radničkoj fronti, koja ti samo može zakomplicirati već ionako sve kompleksniji status znanstvenika, već onima koji im mogu osigurati probitak.
To što HDZ-ovac kao „znanstvenik” prepisuje sigurno nije eksces on je pravilo. Bane je samo nešto neinteligentniji primjerak znanstvenika-poduzetnika-političara. Banetu trebamo zahvaliti jer je upozorio na to kako stvari stoje, no ne stoje loše samo s njim i njegovim znanstvenim radom već puno šire. Kao da se išta desilo Boži Skoki, „cijenjenom” profesoru s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, „vrhunskom” komunikacijskom stručnjaku koji je prepisao tekst Borisa Dežulovića, koji je dijelove svoje knjige o hrvatskim velikanima također prepisivao s Wikipedije, da bi mu na promociji te knjige u publici svojim prisustvom „prisnažio” tadašnji predsjednik države Ivo Josipović. Božo je poznat i po panegiricima Todoriću, a sve kritike Todoriću je tumačio poznatim poštapalicama o „tipičnom hrvatskom jalu”.
Inače put Bože Skoke pratim još od studentskih dana kada je u Studentskom centru u Zagrebu dobio zadatak od tadašnjih HDZ-ovaca, budućih Bandićevih ljudi da cenzurira književni časopis Libra koji sam uređivala s Borisom Koromanom i Svenom Cvekom. Božo nam je tada rekao „ta sloboda govora, to mi je kul, ali…” nismo mogli objaviti u SC-u kultnu američku autoricu Kathy Acker koja se bavila ženskom seksualnošću, kao niti kritički osvrt na Milu Budaka. Božo je od izbacivanja kulturnog časopisa iz SC-a samo napredovao.
Jesu li to anomalije u znanosti? Prijestupnici kojima je uspjelo nekako „iskliznuti” kriterijima, inače pravedne znanstvene zajednice? Ili su oni ti koji donose zakone te zajednice?
Snježana Prijić Samardžija, rektorica Riječkog sveučilišta koje navodno prednjači u izvrsnosti, ima naznaka progresivnosti (uveli su se rodni studiji, rektorica se bori protiv zabrane pobačaja), ni manje ni više već sa Skokinim partnerom Damirom Jugom, bivšim Karamarkovim savjetnikom, dekanom privatne visoke škole za komunikacijski menadžment „Edward Bernays” neki dan potpisuje sporazum. Desetak dana nakon „znanstvenici” s „Edward Bernays” pokazuju kako taj pakt izgleda pa riječkim studentima daju tečaj vještina tržišne promocije znanstvene i nastavne djelatnosti, koji se nazvao „znanstvenom komunikacijom”.
Rektorica tog „progresivnog” fakulteta se također fotografira s Marinom Miletićem, pa je to vjerojatno također plod tih naučenih „vještina”, kako je primijetio Igor Lasić [Akademsko-propagandni program - Portal Novosti].
No Skoko, Jugo i pridruženi iz navodno „progresivnih” sredina shvatili su kako stvari stoje. Skoko i Jugo financiranje svoje privatne firme osiguravaju tako da na fakultet pozovu ministricu turizma Nikolinu Brnjac, da bi nakon njezinog „znanstvenog predavanja” na tom „fakultetu”, njihova zajednička tvrtka Millenium promocija dobila posao promocije hrvatske turističke strategije i to na tenderu koji je tako skrojen da se nitko osim njih i još jedne tvrtke nije niti mogao javiti, a za ugovor težak 3,5 milijuna kuna.
Prijić Samardžija pak, ispred Sveučilišta potpisuje sporazum i s privatnom Lürssen grupacijom koja gomila tvrtke i nekretnine u Rijeci gradeći i šireći se bez bilo kakve javne odgovornosti, kamoli javnog interesa, gradeći marinu za vlasnike mega-jahti, ograničavajući sadržaje na turiste i to one koji si to mogu priuštiti. Javna sveučilišta trebala bi snažiti generacije studenata da se suprotstavljaju privatizaciji javnog dobra, dok ona rade praktički upravo suprotno – sudjeluju u devastacijama javnog dobra. Svi od privatnih korporacija do privatnih fakulteta, javnim se misle samo okoristiti, a tako će biti sve dok nalaze suradnike za to na javnim fakultetima i institucijama.
Moj je detour u politiku, a ja sam još uvijek, iako zastupnica, upravo na tom Sveučilištu, gdje ću se i vratiti nakon mandata, motiviran inače i epizodom iz 2017. godine kada je malo nedostajalo da Filozofski fakultet u Rijeci, uz Odsjek za kulturalne studije potpiše ugovor s Vernom, privatnom institucijom na kojoj je tada prolaznost na ispitima bila 93%, što znači da su svi kojima su roditelji platili školarinu taj fakultet mogli glatko završiti. Potpisivanjem toga ugovora Odsjek, koji je trebao biti na prvoj liniji obrane javnog dobra, javnom bi dobru zabilo nož u leđa, što je ipak u konačnici učinio drugi fakultet.
Banožić dakle nije nikakva anomalija, u znanstvenoj zajednici već se neko vrijeme probijaju razni „fakulteti” i „znanstvenici” koji znanost tumače kao skupljanje raznih akreditacija, vlastitih napredovanja koje stječu isključivo umrežavajući se, po principu „ruka ruku mije”. Sveučilište Sjever u Koprivnici i Varaždinu također je svoju akreditaciju steklo putem mreže privatnih interesa, a sličnim se principom uzdiže zavidan broj „znanstvenika” i studija katoličkih sveučilišta, sveučilišta obrane, privatnih fakulteta. Svi oni beru plodove nedovoljne kritičnosti na javnim sveučilištima i pasivnosti znanstvenog kadra koji sve to, s više ili manje negodovanja, pušta da prođe. Riječ je o komodifikaciji znanosti, koja bi, kao i zdravstvo trebala, prije svega, biti javna i usmjerena svrhama javnog dobra.
No može li se očekivati da znanost bude izolirana od društva u kojem izostaje bilo kakva vizija progresije, društva jednakosti, solidarnosti, prevladavanja dominacije… Izostaje volja da se zaustavi divljanje kapitalizma kao načina proizvodnje koji se bazira na fosilnoj energiji i rastu emisija stakleničkih plinova. Izostaje volja da se na evropskoj kapitalističkoj periferiji suprotstavimo društvu suvremenog robovlasništva, eksploataciji stranih i domaćih radnika, ogromnom egzodusu domaćeg radnosposobnog stanovništva…