Demokratski socijalizam 21. stoljeća je vizija društva budućnosti koja se temelji na proizvodnji kojoj cilj nije jurnjava za privatnim profitom, već zadovoljavanje osnovnih važnih ljudskih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje i prehrana. Kapitalizam se vrlo često prezentira kao društvo slobode, demokracije i vladavine prava, međutim razina slobode, demokracije i pravde u kapitalizmu najčešće je određena načinom na koji osiguravamo materijalnu egzistenciju.
Djeca i radnici zaposleni u multinacionalnim korporacijama koji u neljudskim uvjetima rade za nekoliko centi na dan u siromašnim zemljama periferije nisu jednako slobodni kao vlasnici korporacija koji sjede u poslovnim neboderima tisućama kilometara dalje u bogatim i razvijenim zemljama kapitalističke jezgre. Njihova „sloboda“ temelji se na mogućnosti izbora između rada ili umiranja od gladi slično kao i sloboda mnogih koji u Hrvatskoj rade teške i slabo plaćene poslove u call centrima, stranim trgovačkim lancima, na gradilištima, u restoranima, caffe barovima i preostalim tvornicama. Njihova pak „sloboda“ temelji se na mogućnosti izbora između više ili manje eksploatacije, tj. izbora hoće li raditi za male plaće koje ne prate troškove života, hoće li raditi neplaćeno prekovremeno te hoće li pristati na loše i nesigurne uvjete na radnom mjestu kako bi osigurali materijalnu egzistenciju za sebe i svoje obitelji.
Na sličan način funkcionira i „pravna država“ pa će tako korumpirani političari, tajkuni, “kontroverzni” poduzetnici i njihova djeca na sudovima prolaziti puno bolje nego obični radnici samo zato što imaju ekonomsku moć da utječu na sudske procese ili da jednostavno donose zakone koji im omogućuju da legaliziraju vlastiti kriminal. Upravo iz tog razloga smatramo da borba protiv korupcije ne smije biti samo zamjena starih lica novima, jer kao što vidimo, to ne donosi apsolutno ništa sve dok su pravila igre postavljena tako da omogućuju bogatoj kapitalističkoj manjini i političkim elitama da žive na račun većine stanovništva.
Kapitalizam u stvarnosti je najbolje okarakterizirati kao spregu države (političkih elita) i krupnog kapitala jer kapital je kako kod nas tako i u ekonomski razvijenijim zemljama uvelike ovisan o državi. Poslovanje s državom manje je rizično i mnogo je profitabilnije nego poslovanje na nesigurnom tržištu i upravo zato i mnogi deklarirani liberali koji se zalažu za manju ulogu države u ekonomiji, kad god mogu, koriste priliku da nešto zarade poslujući s državom.
Pa kako u najkraćim mogućim crtama funkcionira kapitalizam u Hrvatskoj?
1. Postaviti ‘stručnjake’ iz kapitalističkog miljea u javno poduzeće i dati im velike plaće
2. Namjestiti javne natječaje za prijateljske kapitaliste uz pomoć ‘stručnjaka’
3. Preplaćivati poslove i podijeliti novac te zapošljavati stranački podoban kadar na izmišljene upravljačke pozicije
4. Poslovati s gubitkom te neisplaćivati plaće radnicima
5. Najaviti privatizaciju, otpuštanje radnika ili gašenje poduzeća radi poslovanja s gubitkom
6. Prodati kapitalistima poduzeće da ostvaruju profit umjesto države ili ugasiti poduzeće i prodati zemljište
7. Demonizirati čitav javni sektor kao ‘uhljebljivački’ radi proizvodnje pristanka javnosti te daljnjeg nastavka provođenja iste ekonomske politike
Ovo je model funkcioniranja koji se u Hrvatskoj ponavlja zadnjih 30 godina i proveden je na bezbroj nekad uspješnih društvenih poduzeća poput Diokija, Kamenskog, Uljanika, Jadrankamena, Đure Đakovića, a koja su danas ili uništena ili su pred gašenjem.
Takvom modelu ekonomskog razvitka temeljenog na rentijerstvu, eksploataciji i bogaćenju elite želimo suprotstaviti model ekonomskog razvitka koji je usmjeren prema društvenom i demokratskom planiranju proizvodnje, zelenoj reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, proizvodnji za životne potrebe, ekološkoj i energetskoj održivosti i poticanju poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.
Također, želimo svakom stanovniku osigurati besplatno i kvalitetno školstvo od osnovne škole do doktorata i zdravstvo bez višemjesečnih lista čekanja. Želimo potaknuti i financirati plansku stanogradnju (umjesto zaduživanja na 30 godina kod privatnih banaka radi kupovine stana) te puno više financirati razvoj znanosti i tehnologije te kulturu.
Želimo i smanjiti porezno i birokratsko opterećenje radnicima smanjivanjem PDV-a i ukidanjem javnobilježničkih tarifa, taksenih markica, biljega, pečata i raznih pristojbi potrebnih za konzumiranje javnih usluga uz dizanje razina informatičke povezanosti javnih institucija s stanovništvom.
Ali kako to sve financirati?
* uspjelo se nekako naći 3,4 milijarde kuna za polovne izraelske avione koji na kraju nisu kupljeni
* Donald Trump kaže na NATO summitu da moramo podići izdvajanja za vojsku, sutra se nađe 2,7 milijardi kuna
* u aferi Agrokor država se odrekla više od 1,2 milijarde kuna potraživanja u korist privilegiranih kapitalista
* Crkva od 1996. do 2014. godine primila najmanje 8,67 milijardi kuna iz državnog proračuna, a istovremeno obavlja razne vjerske usluge za koje ne plaća porez
* predstečajnim nagodbama povlaštenim kapitalistima oprošteno 2,4 milijarde kuna
* minimalno 100 milijuna kuna godišnje ode na “mirovne” misije od Afganistana do Poljske
* iz javnih tvrtki u aferi Fimi medija izvučeno 180 milijuna kuna
* iz HPB-a izvučeno 210 milijuna kuna odobravanjem loših kredita
* u aferi Spice izvučeno 400 milijuna kuna
* od 2015. do 2019. na sumnjivi uvoz lijekova plaćeno 1,7 milijardi kuna jer je Imunološki zavod uništen kako bi porastao interventni uvoz nekih lijekova.
* u kriminalnoj privatizaciji izvučene su milijarde da bi danas 260 najbogatijih ljudi posjedovalo imovinu od 170 milijardi kuna…
A to je samo mali dio sistemske nepravde koja se pred našim očima odvija zadnjih 30 godina.
Novaca ima, samo su u krivim rukama. U rukama političke elite i s njima povezanih tajkuna i kapitalista i baš zato želimo da se s tim novcem upravlja na drugačiji način uz potpunu transparentnost i radničku kontrolu te da se hitno donese Zakon o porijeklu imovine.
Umjesto poslovanja ispod stola i subvencioniranja bonusa upravama i političkim namještenicima velikih stranaka, moglo bi se poslovati potpuno otvoreno i transparentno uz konstantnu radničku kontrolu.
Umjesto davanja povlaštenih kredita HDZ-ovcima, Hrvatska banka za obnovu i razvoj bi se zaista mogla baviti obnovom i razvojem i financirati obnovu i razvoj domaće industrije.
Umjesto 'velikih' ekonomskih stručnjaka i menadžera bliskih vladajućim garniturama koji uopće ne razumiju dinamiku i tehničku kompleksnost industrije koju uništavaju, upravljanje bi mogli preuzeti inženjeri i radnici koji se već desetljećima bave tim poslom.
Umjesto desetljeća preplaćivanja poslova poduzetnicima koji su se obogatili na račun poreznih obveznika, moglo bi se ulagati u infrastrukturu, popratnu logistiku te javne tvrtke vezane uz metalnu, brodograđevnu ili IT industriju koje bi postepeno sačinjavale privredni klaster.
Umjesto privatizacije, otpuštanja radnika, izvlačenja novca za vile i stanove članova politički namještenih uprava te gašenja, smanjivanja i propasti industrijske proizvodnje, mogla bi se promijeniti ekonomska paradigma koja iseljava radnike iz države i uništava živote radničkoj većini.
Pridružite nam se i budite dio korjenite promjene. Za demokratski socijalizam 21. stoljeća!