Autorica: Katarina Peović
Neki su moj tekst u Večernjaku koji je objavljen pod naslovom "Manifest ljevice" komentirali kao "egzotične društveno-ekonomske ideje" i upozorili da ćemo zbog takvih stavova izgubiti glasove. Posebno ih je zasmetao dio koji sam spomenula kao moguću antikriznu mjeru kako bi se sanirale posljedice krize uzrokovane pandemijom korona virusa u kojoj je reducirana privredna djelatnost, a kao antipod Vladinim nesocijalnim i antiradničkim mjerama. Vlada, je naime, uzimala osobama s invaliditetom, da bi subvencionirala lance kladionica čiji su vlasnici prošle godine imali stotine milijuna dobiti, odvjetničke urede, privatne korporacije. Takvim neosjetljivim mjerama koje opet ciljaju teret krize prebaciti na leđa najsiromašnijih, suprotstavila sam mogućnost drugačije raspodjele bogatstva.
Pravedno financiranje tereta krize znači da se sredstva prvo preraspodijele od onih koji imaju najviše. Većina ima na računima manje od 10 tisuća kuna, jedna trećina živi u siromaštvu, od toga 300 tisuća djece, više od pola umirovljenika je siromašno. S druge, najbogatiji raspolažu s imovinom vrijednom stotine milijardi kuna od čega se dobar dio nalazi na štednim računima u “domaćim” bankama. Prema podacima HNB-a, 51.000 najvećih domaćih bogataša raspolaže s cca 75 milijardi kuna protuvrijednosti štednje ili u prosjeku s cca 1.5 milijuna kuna po štednom računu. Radnička fronta je u svojim antikriznim mjerama predložila da se u fondove za saniranje krize uključe sredstva koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava (cca 700.000 kuna). Ukupni imovinski cenzus nositelja računa i njegove/njezine obitelji može opravdati izuzeće od tog pravila (primjerice, u preraspodjelu ne ulazi ušteđevina ili novac od prodanog zemljišta i sl. koji je namijenjen za kupovinu prve nekretnine obitelji i sl.). Naravno da nije cilj uzimati onima koji kupuju prvu nekretninu, no neki pored ogromne imovine imaju i ogromne iznose "sa strane", koji služe jedino akumulaciji bogatstva.
Ta mjera nije "egzotična" već društveno odgovorna, a njezina provedba je moguća. Provedba navedene mjere podrazumijeva ukidanje formalne autonomije HNB-a, ukidanje valutne klauzule na kredite i društveno vlasništvo bankarskog sustava. Uvjet promjene privredne strukture je preuzimanje društvene kontrole i podruštvljenje financija. Od financijalizacije ekonomije trebali bismo doći do socijalizacije financija kako bi se mogla financirati društvena proizvodnja za potrebe i poticati one sektore koji imaju najveći pozitivni učinak na dohodak i zaposlenost. A ne da o tome odlučuju banke koje su i odgovorne za postojeće stanje, nepovoljnu privrednu strukturu, umjesto da financiraju priozvodnju ulažu u financijske papire, špekuliraju, posuđuju državi, potiču uvoz i izvlače 4 milijarde kuna godišnje iz zemlje, sjede na nebrojenim nekretninama, umjetno održavajući visoku cijenu nekretnina...
Naravno da će nas elite uvjeravati da “nema drugog načina”, no zadaća prave ljevice je da to opovrgne - ima drugog načina, moguće je društvo koje se temelji na sistemskoj proizvodnji društvenih razlika mijenjati - to je moguće onda kada većina, a ne bogata manjina odlučuje.