U predizborno vrijeme neće biti političara koji neće biti protiv korupcije, svi će biti za društvenu jednakost. No no većina neće ni spominjati sistemsku korupciju, ukorijenjenu nejednakost koja potiče i dopušta da siromašni gube jednaki pristup obrazovanju, zdravstvu, bivaju osuđeni na iseljavanje ili prekarne poslove. Govorit će se o nekom mentalitetu, sklonosti korupciji „tako je to kod nas”.
Čak će rigidna desnica biti protiv korupcije, ali će se istovremeno zalagati za privatizaciju zdravstva i obrazovanja i istovremeno smanjivanje poreza najbogatijima. (Uz poklič za dom spremni koji izvlači kao joker svaki puta da bi se odvratila pozornost javnosti od loših materijalnih uvjeta života ili od korupcijskih afera u kojima se redovito nalaze “ugledni” HDZ-ovi ministri i politički namještenici.) Nominalno lijeve stranke koje su dolazile na vlast katalogom proturječnih programa ”lijepih želja” umjesto stvarnog suprotstavljana materijalnim pokazateljima nejednakosti, samo su produbile problem daljnjom privatizacijom, deregulacijom, komercijalizacijom, fleksibilizacijom rada. Proizvodili su ono što su načelno kritizirali – SDP je, konkretno, dva puta mijenjao zakon o radu oba puta na štetu radnika.
Danas je u Hrvatskoj jedna trećina ljudi siromašna, 300 tisuća djece živi u siromaštvu, neka do njih idu gladna spavati, nemaju vlastiti krevet, više od pola umirovljenika živi u siromaštvu s mirovinama od jedva 39% plaće (u omraženom socijalimu je to bilo 70%), 14% radnosposobnog stanovništva je iseljeno.
S druge strane 51.000 bogataša u Hrvatskoj na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna. Umjesto da upravo najbogatiji preuzmu dio tereta krize, vladajući uzimaju od osoba s invaliditetom, najavljuju rezanjeradničkih prava onih radnika koji su na svojim leđima izvukli prvi val korona virusa i potresa, vladajući financiraju kladionice, najavljuju još više slabo plaćenog rada, u zemlji u kojoj radnik radi za plaću koja je među najnižima u EU, te radi više radnih sati od prosjeka EU. Trajanjem korona krize sve će više jačati proturječja i klasne nejednakosti (između ostalogi na izbore se otišlo jer se očekuje teška jesen, nakon propale sezone zemlji koja je sve svoje resurse usmjerila u turizam i uslužne djelatnosti).
No istovremeno globalno nam je korona kriza pokazala da je moguće stvari i drugačije organizirati. Odjednom nema više ograničenja javne potrošnje, države ulaze u vlasništva poduzeća, privatnim se firmama određuje što trebaju proizvoditi, a proizvodnja se makar djelomično okreće prema društvenim potrebama. Za osiguravanje temeljnih potreba svima, između ostalog to uključuje:
- osiguravanje vlastite proizvodnje medicinske opreme i lijekova; ulaganje u zdravstveni sustav, medicinske sestre i tehničare koji su prije manje od godinu dana masovno štrajkali i upozoravali na teške uvjete rada
- osiguravanje vlastite proizvodnje hrane, jačanjem domaće poljoprivrede i neovisnosti od uvoza (proizvodimo samo 50% potrebne hrane)
- razvijanje programa dostupnog stanovanja i planiranja stambenih potreba
- ulaganje u javno dostupno i za krajnjeg korisnika besplatno obrazovanje, zaštita nastavnica i nastavnika koji su kao i radnici u zdravstvenom sustavu pokazali koliko su vrijedni, a prošle godine velikim štrajkom također upozorili na svoj položaj
- osiguravanje dostojanstvene starosti svima – poboljšavanjem socijalne zaštite (povećanjem broja javnih staračkih domova), ali i smanjivanje razlika između povlaštenih i običnih mirovina