Piše: Drago Markiša
Komunizam je plemenita ideologija koja teži stvoriti radikalnodemokratsko društvo bez nejednakosti, siromaštva i socijalne nepravde. Neke povijesne pokušaje da se stvori takvo društvo kapitalističke su države ugušile u krvi - npr. Parišku komunu 1871. ili španjolske revolucionare (1936-1939). S druge strane, stjecajem povijesnih okolnosti (neuspjele revolucije u Njemačkoj, Italiji i Mađarskoj; napad zapadnih kapitalističkih zemalja 1918-1920; razrušena i nerazvijena zemlja itd.) Oktobarska revolucija 1917. izrodila se nakon 10ak godina u krvavi kontrarevoluciorni staljinizam, poslije nasljedovan u većini realsocijalističkih zemalja 20. st. No staljinizam nije bio komunizam/socijalizam kao takav nego upravo potpuno izvitoperena i izdana ideja komunizma.
Apologeti kapitalizma su komunističku/socijalističku ideologiju napadali i prije Oktobarske revolucije, a nakon razvoja staljinizma su svaki govor o drugačijem društvu optuživali za staljinizam. No sama komunistička ideja, koja je, slagali s idejom besklasnog društva kao ideala, ne može se izravno povezati sa staljinizmom niti je on diskreditira ništa više od toga što Križarski ratovi, inkvizicija ili suradnja Crkve s nacistima diskreditiraju izvorni nauk Isusa Krista.
Da, veliki teoretičari komunizma su uvijek govorili o revolucijama - no to opet nikako ne govori ništa negativno o samoj ideji. Ako živimo u društvu u kojem 1% ljudi ima više od ostalih 99%, zar to društvo ne treba rušiti, pa i revolucijom? Osim toga, o revoluciji nitko nikada nije govorio zbog nekakve fetišizacije nasilja, nego zato što su svi bili svjesni da se kapitalistička elita nikada neće svojih povlastica i bogatstva, stečenih eksploatacijom radne većine, odreći bez borbe. Kao što vidimo iz povijesnog iskustva npr. Pariške komune ili Španjolskog građanskog rata - kapitalističke elite će svaki pokušaj ukidanja njihove dominacije beskrupulozno ugušiti. Da ne govorimo da ni kapitalizam nije zamijenio prethodeći mu feudalizam kroz lijepe govore i pristojna uvjeravanja, nego također nasilnim revolucijama - počevši od Nizozemske revolucije (16. st.), Engleske revolucije (17. st.), Američke i Francuske revolucije (18. st.) pa sve do talijanskog Risorgimenta, Američkog građanskog rata ili japanske Meiji restauracije (19. st.). Utoliko je bespredmetno zamjeranje buržoaskih ideologa Marxu i Engelsu da su i oni govorili o nasilnoj proleterskoj revoluciji. Tim više ako se sjetimo da je Čile pod Salvadorom Allendeom u 1970-ima pokušao mirnim putem doći do socijalizma pa da je i taj pokušaj ugušen u krvi.
S druge strane, za razliku od komunizma koji je plemenita i humanistička ideja koliko god nekad završio vrlo loše, kod fašizma/nacizma takve dobre strane jednostavno nema - ni u ideji ni u provedbi. Fašizam/nacizam je loš od same ideje - koja polazi od ideologije krvi, zla i genocida. Fašizam, kao izrazito reakcionarna ideologija, predstavlja krajnje utočište krupnog kapitala u pokušaju da zadrži svoje privilegije i klasni status u trenutku kada ih ugrožava jak komunistički pokret - kao što je bilo nakon Prvog svjetskog rata prvo u Italiji pa onda u Njemačkoj.
Iz svega rečenoga, slagali se ili ne slagali s idejom besklasnoga društva kao konačnoga ideala, nikako se komunizam ne može izjednačavati s fašizmom, kao što to nastoje određene desne struje koje se uglavnom ne usude otvoreno priznati da simpatiziraju fašizam. Kod komunizma, da ponovimo, u samoj ideji nema ništa loše, koliko god je to u praksi znalo drugačije završiti (isto kao što i klanje nevjernika nema nikakve veze s Isukrstovim podukama o tome da neprijatelju treba okrenuti drugi obraz), dok je kod fašizma već sama ideja zločinačka, a njezina provedba je samo njezin nastavak.