Autor: Hrvoje Štefan
Ekonomisti daju procijene utjecaja korona krize na privredu, zaposlenost, razinu dohotka. Makar je još previše nepoznanica, čak i oni koji polaze od pretpostavke da će do sljedeće godine virus biti 'stavljen pod kontrolu', u najvećem broju ističu da će negativne ekonomske posljedice biti dugogodišnje odnosno da će trebati niz godina da se vratimo na razinu standarda koji je bio dosegnut do pred krizu. Od domaćih ekonomista Lovrinčević prognozira da ćemo tek u 2026 g. dosegnuti standard iz 2019 g., dok Guste Santini govori slično, samo u kronološki obrnutom smjeru, da ćemo pasti na standard iz 2009 godine.
Gledajući iz perspektive onoga što privrede objektivno mogu proizvesti, pogotovo kada budu okončane fizičke blokade i restrikcije kretanja ljudi i roba, potpuno je suludo da će za standard koji je društvo već dosegnulo (zanemarimo li presudno važna pitanja društvene raspodjele i karaktera potrošnje u kapitalizmu) biti potrebno više godina da se ponovno dosegne. Dakle, korona kriza nije poput rata donijela fizičko uništenje privredne infrastrukture, industrijskih postrojenja, cesta, željeznica, izvora sirovina i svih sredstava nužnih za proizvodnju, a izgledno je i da će i broj ljudskih žrtava biti značajno manji nego kod velikih ratova (i uglavnom pogađa stariju populaciju koja više nije u radnom kontingentu), ali po brojnim predviđanjima ekonomista ispada da će ekonomske posljedice korona virusa biti kao da se desio rat i da su fizički uništene mogućnosti proizvodnje.
Takva iracionalnost i neefikasnost proizlazi iz karaktera kapitalističke proizvodnje i njezine regulacije putem razmjenske dimenzije roba i kriterija profitabilnosti. Naime, kod kapitalističkog načina proizvodnje, proizvodnju ne određuju potrebe ljudi i objektivne mogućnosti proizvodnje (na dosegnutom stupnju razvoja proizvodnih snaga), već proizvodnju određuje mogućnost ostvarenja profita.
Ako nije izgledno da će proizvodnja biti profitabilna ona se neće realizirati, ako za određenim proizvodima postoji potreba ljudi ali ne i platežno sposobna potražnja, ti proizvodi koliko god bili važni neće biti proizvedeni i neće doći do onih koji ih trebaju. Cijeli kapitalistički sustav proizvodnje bazira se na novčanoj apstrakciji i imperativu oplodnje i uvećanja uloženih novčanih sredstava kapitalista. Kada dođe do prekida robno-novčanih tokova, proizvodnja se neće ponovno vratiti na dosegnute razine dokle god ne bude osiguran zadovoljavajući nivo profitabilnosti. A dosezanje tog nivoa priječe razni faktori, također izraženi kroz novčanu apstrakciju, koji nemaju veze sa potrebama ljudi i objektivnim mogućnostima proizvodnje – od visine zaduženosti i nemogućnosti podmirivanja dospjelih novčanih obveza, nedovoljne ili pretjerane visine nadnica radnika (prvo u smislu nedovoljne potražnje, drugo u smislu pretjeranog troška radnika), novčane vrijednosti vlasničkih i financijskih instrumenata, stope inflacije itd.
Korona kriza je zbog ograničenja fizičkog kretanja ljudi i roba proizvela poremećaj proizvodnje ili šok na strani ponude, kako kažu ekonomisti. Proizvela je i poremećaj na strani potražnje jer ljudi ne mogu kupovati ili su postali pesimistični u odnosu na budućnost pa radije štede novac nego troše. No prava dimenzija poremećaja sadržana je na strukturnoj razini operativnosti kapitalističkog zakona vrijednosti o kojem ovisi volumen i struktura društvene proizvodnje i raspodjele.
Kada ekonomisti kažu da ćemo kao društvo ponovno doseći jednom već dosegnutu razinu društvenog standarda tek za šest godina, to znači da će ljudima standard pasti ne zato jer više ne postoje objektivne mogućnosti da se proizvedu sva potrebna dobra koja određuju njihov već dosegnuti standard ili stupanj zadovoljenja potreba, ili zato jer ljudi odjednom više ne žele raditi pa radije biraju nezaposlenost ili niže plaće i lošije uvjete rada, već zato što kapitalistima jednostavno nije profitabilno proizvoditi, ne mogu isplaćivati dosadašnju razinu plaća, ne mogu plaćati dosadašnje razine poreza, otplaćivati kredite itd.. i to se onda manifestira kao poremećaj tokova dohotka, pad proizvodnje i zaposlenosti te nemogućnost zadovoljenja potreba stanovništva.
Kada bi društvena proizvodnja bila organizirana na principima demokratske i planske regulacije i kooperacije, kada bi umjesto kriterija profita proizvodnju određivale potrebe stanovništva, kada bi robno-novčanu formu proizvodnje i proizvoda rada, zamijenila regulacija prema nenovčanim parametrima i utrošenom radnom vremenu, tada proizvodnja ne bi bila tek popratni efekt oplodnje kapitala kao svrhe po sebi već bi njezin neposredni cilj bilo osiguranje materijalnih uvjeta za puni i svestrani razvoj svih ljudi. I tada ne bi bilo moguće da dimenzija novčane apstrakcije blokira objektivno moguću proizvodnju i osudi ljude na srozavanje standarda i nemogućnost zadovoljenja osnovnih potreba.. Ako se ne pokrenemo i ne ukinemo ovaj iracionalni način proizvodnje, ne ostaje nam drugo nego da i dalje gledamo bijedu usred obilja i kapitalističko podređivanje i uništavanje dva izvora sveg bogatstva – radnika i majčice Zemlje.