Vlasnici mreže kladionica Super sport raspolagali su u 2018 godini s neto dobiti u iznosu od 312 milijuna kuna, a sada koriste vladine „potpore za očuvanje radnih mjesta“ za 886 radnika i za ožujak im je isplaćeno 2.9 milijuna kuna.
Država daje „potporu za očuvanje radnih mjesta“ u djelatnosti koja ne samo da ne služi zadovoljenju osnovnih ljudskih potreba (prehrana, adekvatan smještaj, obrazovanje, zdravstvena skrb,..) već zarađuje na eskapizmu koji u nemalom broju slučajeva vodi do ovisnosti i ekonomske, socijalne i psihološke devastacije ovisnika o klađenju (i njihovih obitelji).
Dakle, država daje milijunsku potporu visoko profitabilnoj firmi, čiji je 'output' društveno štetan, kako ne bi otpuštala radnike. No, zašto država pomaže očuvanje radnih mjesta u onim djelatnostima koje su ili štetne ili beskorisne u smislu zadovoljenja temeljnih potreba stanovništva?!
Objašnjenja i opravdanja koja se nude imaju zajedničko ishodište u krilatici koju je poznatom učinila Margaret Thacher – there is no alternative (TINA).
S nastupom ekonomske krize, kojoj tek predstoji pokazati svoje pravo lice i oštrinu, kapitalistička klasa traži od države da pomogne očuvati postojeću privrednu strukturu, barem što se tiče privatnog sektora. Kapitalisti smatraju da im država na svaki mogući način treba olakšati ili pomoći da njihove firme opstanu i postanu profitabilne jer - nema drugog načina ili 'there iz no alternative way' da se radnicima osiguraju radna mjesta i plaće. Od države traže da im sreže sve oblike poreznih i neporeznih davanja i to ne samo dok traje kriza i zabrana poslovanja u pojedinim sektorima. Pored toga, traže izmjene zakona o radu koje bi im omogućile lakše rezanje troškova rada ili lakšu eksploataciju radnika.
No, kriza je do sada pokazala da veliki dio privatnog sektora ne proizvodi upotrebne vrijednosti važne za zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva pa je najveći problem s obustavom poslovanja tvrtki iz tih sektora što radnici gube izvor dohotka a država izvor poreznih i neporeznih prihoda.
U situaciji kada postojeća nepovoljna privredna struktura više ne osigurava zaradu niti radnicima niti državi, izostaju razlozi da država svojim politikama (p)održava takvu društvenu podjelu rada kada ista ne doprinosi, u dovoljnoj mjeri, niti zadovoljenju potreba stanovništva. Poznat je podatak da Hrvatska uvozi skoro 50% hrane, gdje je proizvodnja u segmentu peradi jedna od rijetkih koja može zadovoljiti domaće potrebe. Sunovratu domaće poljoprivrede i proizvodnje hrane jučer se pridružila vijest o gašenju šećerane u Virovitici. U situaciji prekida ili poremećaja globalnih lanaca proizvodnje i trgovine, zadovoljenje temeljnih potreba stanovništva koje ovisi o tim lancima dolazi u pitanje.
(P)održavati očuvanje radnih mjesta u djelatnostima poput kocke i klađenja, u situaciji kada dolazi u pitanje opskrba esencijalnim dobrima i uslugama, ne može biti izraz društveno racionalne ekonomske politike. Umjesto toga, situacija krize, koja je jasnijom učinila nepovoljnu privrednu strukturu otvara priliku da se proaktivnim državnim politikama potaknu i organiziraju sektori domaće proizvodnje za potrebe.
Država odnosno sve dosadašnje vlade svojim su politikama tržišnih integracija, privatizacije i odbacivanjem ekonomskog intervencionizma i protekcionizma doveli do toga da se više isplati uvoziti ono što možemo i sami proizvesti (hrana), da umjesto industrije bolju zaradu donosi turizam, rentanje i rasprodaja prostora, kladionice, financijska posredovanja i špekulacije i čitav niz djelatnosti čiji je glavni smisao zarada dok je upotrebna vrijednost njihovih proizvoda i usluga nevažna ili čak štetna. I sada kada je došlo do sloma lanaca zarade, ostaju društveno beskorisne djelatnosti i privredna struktura koja ne može zadovoljiti osnovne potrebe svojeg stanovništva.
Ministar financija Zdravko Marić pred neki dan je sramežljivo istaknuo da je potrebno raditi na promjeni nepovoljne privredne strukture, stimulirati reindustrijalizaciju i jačanje poljoprivredno-prehrambenog sektora. Premijer Plenković također obilazi određene firme u prehrambenom sektoru i najavljuje državne poticaje i ulaganja. Svjesni su i oni da će nakon par mjeseci, na koliko su uspjeli kupiti primirje, ekonomska kriza pokazati svoje pravo lice i otvorit društvene i klasne antagonizme i zahtijevati odluke o tome kako će se raspodjeljivati teret krize, da li će se štititi privatno vlasništvo i postojeća privredna struktura ili će prioritet biti potrebe stanovništva i prava radnika.
Nažalost, država niti sve dosadašnje političke vlasti nisu radile na institucionalnoj, programskoj i kadrovskoj pripremi za potreban zaokret u ekonomskim politikama nužnim za promjenu privredne strukture. No, najkasnije za par mjeseci, kada dođu u pitanje mogućnosti financiranja dosegnute razine zadovoljenja potreba i radničkih prava kako radnika u privatnom tako i u javnom sektoru, nužda će nametnuti izbor puta – dominantne klase i njihova ideologija, sažeta u krilatici 'there is no alternative', kao jedina prihvatljiva rješenja isticati će zaštitu privatnog vlasništva i imovine kapitalista, rezanje radničkih prava, plaća i otkaze (što su privremeno odgodile vladine mjere financiranja), poticanje konkurencije i sukoba među radnicima (privatnog i javnog sektora), što će voditi nemogućnosti ili sve težem zadovoljenju potreba većine stanovništva… Ipak, postojati će i druga mogućnost, da se ide prema radikalnijem zaokretu u ekonomskim i drugim politikama, gdje bi njihov cilj bio poticanje i organiziranje proizvodnje za potrebe stanovništva te prilagodba i transformacija javnog sektora i javne uprave, uz izgradnju „organa koji nedostaju“, kako bi nova regulacija društvene proizvodnje i podjele rada bila demokratski uračunljiva, solidarna i egalitarna..
Za tu opciju i dalje prevladava ideološki proizvedeno uvjerenje da je ili nemoguća, ili nepravedna ili da može samo pogoršati situaciju. No, buduća rezanja prava i nemogućnost zadovoljenja dosegnute razine potreba za sve veći broj ljudi, vjerujem da će i takvu perspektivu sve jasnije otkrivati u opravdanosti i realnosti njezinih 'nemogućih' zahtjeva.