(Odgovor Tomislava Cvjetičanina na ulomak iz pisma Charlesa Bukowskog objavljenog u časopisu Društvo otpora i koji je prenesen na Lupiga.com)
Nazivaju to poslom pisca, može pisati po cijele dane i za to dobiti novac, ali to ne znači da pisac ne može učiti, učiti i učiti. Ako se požališ na svoj posao pisca i dobiješ otkaz onda je to lekcija za sve tamo zaposlene radnike. Nakon toga bi bilo naivno žaliti se i ne očekivati otkaz. Radnik šuti jer je racionalno procijenio da pobuna nije u njegovom interesu jer bi u suprotnome snosio gore posljedice. Kad bi imao pouzdanu radničku organizaciju koja bi stala iza njega obratio bi joj se za pomoć. Postoje pisci i pisci i nemaju svi iste uvjete rada. Od velikog američkog borca za građanska prava Malcolma X smo mogli saznati i da ni svi robovi nisu imali iste radne uvjete. Robovi u kućanstvu, za razliku od robova na polju, su živjeli daleko bolji standard u kući robovlasnika. Upravo je ta sloboda da daš otkaz posebna gadost kapitalizma. Kad si rob vlasnik te može prodati drugome vlasniku i on je odgovoran za tebe. U kapitalizmu si sam odgovoran za sebe i za odabir svog gospodara.
Kad se ne razlikuje robovlasništvo i kapitalizam, klasne borbe postanu besmislene, i oslobođenje robova na Haitiju 1791. i izboreni osmosatni radni dan u Chicagu 1886, zbog kojeg dan danas slavimo Prvi maj. Od besmislenosti u historiji do besciljnosti u budućnosti: "Ljudi se jednostavno isprazne. (...) Sve postaje ružno."
Seljakanje sa posla na posao pretpostavlja dovoljan odabir poslova. Što znači da je manji pritisak vojske nezaposlenih i veća pregovaračka moć zaposlenih radnika. U takvim okolnostima prijetnja otkazom nije toliko strašna jer se može lako naći drugi posao. Šef može lako otpustiti jednog radnika, što više to teže, a najteže može zamijeniti sve radnike. To je osnova za kolektivno pregovaranje, za što treba organizacija radnika, a sljedeća riječ za radničku organizaciju je sindikat.
Kod masovnih otpuštanja, kojima smo nedavno svjedočili kod povlačenja brodogradnje pred širenjem turizma, upitan je doseg sindikalnog djelovanja. A neupitna je nužnost radničke partije kod masovnih otpuštanja kakvom svjedočimo danas, bilo zbog pandemije ili ne, u vrijeme kapitalističke krize.
Radnik može raditi isti posao 35 godina i više, pa čak i radi kad ne dobiva plaću, time se samo dokazuje da velika većina u društvu vrednuje ekonomsku stabilnost i to nas osnažuje u borbi za socijalizam. Upravo je ekonomska stabilnost egipatske agrikulture izvor pismenosti i civilizacije kako doznajmo iz uvoda u Zapadnu filozofiju Bertranda Russella.
Kontradikcija kapitalizma je u tome da je stabilnost kapitalizma u nestabilnosti radnika. Izvor stabilnosti kapitalizma je, riječima Marxa "nijemi pritisak ekonomskih odnosa". Radnik je onoliko borben koliko opcija borbe ima na raspolaganju. Ako nema sindikata ni partiju u koju se može pouzdati, izabrat će neke druge opcije koje su mu ponuđene. Radnici su svjesni svojega podređenog položaja u kapitalizmu i racionalni u odabiru mogućnosti borbe.
Rad u organizaciji zahtijeva disciplinu, demokratičnost i optimizam. Puno puta sam pričao o tome sa mnogim ljevičarima, a oni: "Samo bi buljili u mene. Predstavljao sam nešto o čemu nisu željeli razmišljati."
"Revolucionarna teorija" Charlesa Bukowskog je tako našla svoje mjesto između "radnici su glupi i kukavice" i Althussera, a razlika je jedino u količini teksta potrebnog da se kaže "radnici su glupi i kukavice".
Bukowski bi bio puno iskreniji kad bi radnicima rekao: "dajte otkaz, postanite pisci". Onda bi se njegova "revolucionarna teorija" mogla jasno usporediti sa klincem koji ne želi učiti nego sjedi u zadnjoj klupi i po stolu crta kurce.
Da parafraziram slavnu izreku Bertolta Brechta: "Ako se boriš, možda ćeš izgubiti. Ako se ne boriš, već si izgubio." Ako ne nudiš radniku organizaciju, već smo izgubili u borbi za socijalizam. Ako nudiš radniku organizaciju, borba za socijalizam je pred nama."