Od našeg člana iz Italije:
Ova epidemija pogodila je Italiju na način da je virus ušao preko pacijenta kojeg nisu ni uspjeli identificirati i koji je, izgleda, imao blaži oblik bolesti. Uspjeli su zato identificirati pacijenta s kojim je bio u kontaktu i koji je imao do prije dva dana kritične simptome. Epidemija je od tad već stigla do tri mjesta u Italiji, dva u blizini Milana, koji su odmah stavljeni u karantenu. Najgora stvar je to što Milano ima stalni pritok ljudi iz manjih mjesta i prema drugim većim gradovima. Dok se shvatilo da je osoba oboljela od Covid-19 bolest se već proširila.
Što se tiče Vlade, Regije i grada Milana, reakcija na situaciju je došla sa zakašnjenjem. Pritisak organizacija poput Confindustria, Assolombarda, Confcommercio itd. (u kratkom udruge poslodavaca, dioničara, poduzetnika i sličnih) dovele su do suspenzije prvih odluka koje su limitirale proizvodnju u državi. Dok su vršili pritisak na Vladu, s jedne strane centar-ljevica kao Partito Democratico su gurali agendu kako je sve ok i da ne treba strahovati (među kojima je i gradonačelnik Milana) jer da je ovo obična gripa. S druge strane ekstremnija desnica poput Lega Nord napadala je Vladu da trebaju žestoke mjere obrane od virusa uz istovremeno širenje propagande protiv izbjeglica (koje nisu nikako mogle biti vektor ovog virusa), sve dok nije i na njima izvršen pritisak od strane navedenih poslovnih organizacija.
Takva situacija trajala je dvije sedmice dok “bomba” nije eksplodirala. Onda je sve izmaklo kontroli i Vlada je morala uvesti žestoke mjere i de facto staviti pod karantenu cijelu državu. No ipak problemi nisu završili ovdje. Fabrike, mali poduzetnici, veliki shopping centri nisu zatvoreni, proizvodnja je nastavljena bez ikakve kontrole i pravila sve do jučer dok se nije postigao sporazum sa sindikatima i spomenutim udrugama. Opet je pritisak poduzetnika i dioničara prejak, proizvodnja nije zaustavljena, s rizikom da se epidemija oduži.
Udruga u kojoj radim kao biotehnolog borila se na dvije fronte. S jedne strane, do jučer je predsjednik glavne udruge, kojoj pripada i moja, negirao kritičnost ove epidemije, a s druge morala se boriti protiv ludih prijedloga poduzetnika koji su vršili pritisak na institucije. A još gore je stanje u zdravstvu gdje nedostaje doktora, medicinskih sestara i volontera Crvenog križa. Također, nedostaje opreme. Svakodnevno se javljaju novi pacijenti sa simptomima. U Bergamu moraju čak odlučiti koga će primiti u bolnicu na intenzivno liječenje jer nema dovoljno mjesta. Jedina dobra vijest je da u epicentru zaraze u Italiji već sedmicu dana nema više novih slučajeva.
To je u kratko produkt kapitalizma u Italiji, utjecaja poduzetnika, uništavanja državnog zdravstva i privatizacije.