Socijalizacija kućanskog rada - kako žene osloboditi tereta dvostrukog posla?

Socijalizacija kućanskog rada - kako žene osloboditi tereta dvostrukog posla?

Iako se situacija svakako donekle poboljšala, žene i dalje obavljaju većinu kućanskog (reproduktivnog) rada [1]. To dovodi do toga da u suvremenim kapitalističkim društvima žene imaju dvostruki posao - osim što rade posao za plaću, kao i muškarci (ali za prosječno manje plaće [2]), rade također u većini kućanstava i većinu poslova po kući (kuhanje, pranje, briga za djecu, logistika...). Suvremeni je kapitalizam, dakle, doveo do toga da obitelj teško može normalno živjeti bez dvije plaće, no to nije značilo istovremeno da su žene oslobođeno posla po kući - i dalje se dominantno očekuje, unatoč tome što ima i pozitivnih pomaka, da žena, nakon što se vrati s posla, napravi ručak.

Stoga se u feminističkoj i lijevoj literaturi često govori o socijalizaciji (podruštvljenju) kućanskog (reproduktivnog) rada kako bi se žene oslobodilo kućanskih poslova na sistemskoj razini. Međutim, o tome se najčešće govori, ako se govori, na općoj razini, a razmjerno rijetko se navodi kakve bi to konkretno mogle biti politike i potezi.

Neke takve mjere već postoje i sasvim su normalne - dok su malu djecu primjerice prije čuvale žene kod kuće, danas tu funkciju obavljaju dječji vrtići. Socijalizacija čuvanja djece i odgoja je društveno morala biti provedena jer inače žene ne bi mogle biti dio radne snage. No u drugim sferama socijalizacija takvih poslova izgleda još uvijek kao znanstvena fantastika, čak i kad nije teško zamisliti kako bi ona izgledala. Zna se primjerice da briga za starije i nemoćne članove obitelji također dominantno otpada na žene, a da je sistem staračkih domova sve nedostupniji za većinu.

Kada je riječ o prehrani, socijalizacija bi se kućanskih poslova - tj. oslobađanje žena od obaveze pripreme ručka - mogla obavljati na sljedeći način. Sve bi veće firme morale imati bar ručak uključen u stanku na poslu, a isto vrijedi i za škole. Dakle, ako su članovi obitelji na poslu ili u školi, podrazumijevalo bi se da kući svi dođu nakon što su već na radnom mjestu (tj. u školi) obavili ručak te ne bi bilo potrebe da se još nakon napornog dana rada priprema i ručak (što, kako je već rečeno, dominantno otpada na žene). Za one za koje se to ne bi moglo organizirati na radnom mjestu, postojali bi kvartovski radnički restorani [3]. Takva bi socijalizirana prehrana bila besplatna ili znatno subvencionirana.

Što se tiče kućanskih poslova kao što su čišćenje i usisavanje i sl., njih bi se riješilo na drugačiji način. Trebalo bi uspostaviti društvena poduzeća na razini pojedinih lokalnih jedinica koja bi služila upravo podruštvljavanju takvih poslova. Dakle, postojala bi poduzeća za čišćenje koja bi svim kućanstvima, primjerice jednom tjedno (ovisno o tome koji se tip čišćenja radi), održavala stambene jedinice. Danas si samo bogati ili bolje stojeća srednja klasa mogu priuštiti kućne pomoćnice i spremačice (usput, po samim nazivima se vidi tko radi i te poslove) - u demokratskom socijalizmu 21. stoljeća, takvu bi pomoć trebali imati svi.

Slično tome, kao što danas postoje javne praonice rublja ili kemijsko čišćenje, gdje za novac možete prati svoj prljavi veš, u demokratskom socijalizmu 21. stoljeća postojale bi lokalne javne praonice, gdje bi svi mogli ili besplatno ili vrlo povoljno prati svoj veš - tako da se jednostavno donese prljavi veš i kasnije ga se pokupi očišćen i ispeglan. I to bi moglo funkcionirati putem radnog mjesta u većim firmama.

Pri tom bi trebalo paziti da se takva socijalizacija kućanskog rada provede tako da se on ne pretvori ponovo isključivo u ženski rad (jer ako opet većinski žene kuhaju, peru i peglaju ali van kuće, opet nismo do kraja pobjegli od viđenja reproduktivnog rada kao prirodne uloge žene) i da svi ti danas "ženski" poslovi budu vrednovani u skladu s realnom težinom posla, što danas nije slučaj.

Ukratko, u novom postkapitalističkom društvu ne bi trebalo mijenjati osnovne odnose samo u makroekonomiji (društveno a ne privatno vlasništvo u rukama kapitalističke elite i proizvodnja za potrebe a ne za privatni profit kapitalističke oligarhije) i na radnom mjestu (demokratsko/samoupravno a ne diktatorsko/kapitalističko upravljanje) nego i u kućanskim poslovima - umjesto da je društvo organizirano tako da manjina na vrhu od njega profitira, trebalo bi biti organizirano tako da radna većina društva živi što lagodnije i da se poslovi u društvu organiziraju u interesu te radne većine.

[1] https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/3641449/koliko-kucanskih-poslova-rade-muskarci-u-hrvatskoj-imam-drugih-poslova-i-ima-ona-svoje-dvije-ruke/
[2] https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/porazavajuci-podaci-u-hrvatskoj-zene-rade-vise-za-manju-placu-imaju-nize-mirovine-a-izlozene-su-obiteljskom-i-seksualnom-nasilju-20200308
[3] Vidi točku 13 na https://radnickafronta.hr/o-radnickoj-fronti/izborni-programi/354-program-radnicke-fronte-za-zagreb-2017