Usprkos mnogim izborenim pravima i načelnoj ravnopravnosti spolova sadržanoj u međunarodnim poveljama o ljudskim pravim i u zakonskim porecima većine država, žene danas ne uživaju tretman ravnopravnih ljudskih bića te trpe različite oblike dehumanizacije, podčinjavanja i sistemske diskriminacije. Patrijarhat možemo definirati kao sistem u kojem muškarci drže veći dio društvene, ekonomske, političke i religijske moći i autoriteta, dok se žene nalaze u podređenom položaju. Seksizam se odnosi na sistem negativnih vrijednosnih sudova vezanih za žene kojima se opravdava njihova podčinjenost u patrijarhatu. Patrijarhat proizvodi povlašten položaj muškaraca i podvlašten položaj žena tako što uspostavlja društvenu dominaciju muškaraca, mušku identifikaciju i mušku centriranost. Muška dominacija se odnosi na činjenicu da na pozicijama moći i društvenog autoriteta dominiraju muškarci – empirijska je činjenica da muškarci imaju nesrazmjerno veću političku, religijsku i ekonomsku moć od žena. Muška identifikacija se odnosi na činjenicu da se muškarac uzima kao norma koja određuje ljudsko biće – pojmovi ljudskosti, normalnosti i poželjnosti vezane su za predodžbe o muškarcima, dok se žene promatraju kao neka vrsta devijacije i/ili drugosti, kao ne sasvim ljudska bića, odnosno kao neka vrsta nadopune muškarcu. Takva predodžba o muškarcima i ženama utkana je u sam simbolički sustav – u strukturu jezika, u religiju i u same pojmove muškosti i ženskosti. Muškocentričnost (androcentričnost) se odnosi na usredištenost muškarca kao društvenog subjekta – društvena i politička pitanja se organiziraju prvenstveno oko muških potreba, muških iskustava i muškog djelovanja.
Ako pogledamo raspodjelu bogatstva, političku zastupljenost i organizaciju većine religija, organizaciju jezika i pojmovnog aparata te predodžbu o ljudskosti, vidjet ćemo da je patrijarhat naprosto empirijska činjenica – i u najegalitarnijim državama muškarci posjeduju veći dio političke, ekonomske i religijske moći i autoriteta, a u većini zemalja razlike u položaju, moći i utjecaju muškaraca i žena su drastične. Feminizam nikako ne negira činjenicu da mnogi muškarci trpe raznorodne oblike opresije i eksploatacije i da su izloženi patnji, međutim važno je osvijestiti razliku opresije i eksploatacije na temelju spola, gdje su žene te koje trpe opresiju i podčinjavanje upravo zbog svog spola, i drugih oblika opresije i eksploatacije gdje muškarci nisu podčinjeni kao muškarci, nego kao pripadnici podčinjenih klasa ili rasa.
Kroz čitavu povijest patrijarhata osnovni način prikrivanja i depolitizacije sistemskog podčinjavanja žena predstavlja itekako politička podjela na privatno i javno/političko čime se temeljni oblici ženskog podčinjavanja stavljaju izvan područja osviještene političke refleksije i svjesnog političkog djelovanja, odnosno izvan područja ideološke kritike i kao takvi funkcioniraju kao savršena ideologija koja sebe predstavlja kao suštu prirodnost i normalnost koja ne podliježe odgovornosti, kritici i promjeni. Najveći doprinos feminizma političkoj teoriji upravo je osvještavanje podjele na privatno i javno kao u svojoj srži ideološke podjele, odnosno kao sredstva depolitizacije i naturalizacije različitih, iako često međusobno povezanih, oblika eksploatacije i potlačivanja. Na konkretnoj razini tu je na primjer bitno osvještavanje unutarobiteljskih odnosa kao domene političkog djelovanja i zakonske regulacije što veći dio povijesti nije bio slučaj – veći dio povijesti odnos muškarca prema drugim članovima obitelji, njihova eksploatacija i zlostavljanje (čak i brutalno nasilje i seksualno zlostavljanje žena i djece, silovanje u braku i sl.) bili su stavljeni sasvim izvan političkog i zakonskog sistema, smatrani su privatnom stvari u koju se politika i država ne trebaju miješati, a i danas su neke od takvih predodžbi još uvijek prisutne u društvu. Na tom polju feministice su izborile bitne uspjehe, ali ta borba ni izbliza nije gotova s obzirom na količinu eksploatacije i nasilja koje žene i djeca i dalje trpe u vlastitim obiteljima i vlastitim domovima i s obzirom na razarajuće učinke takve vrste eksploatacije i nasilja na ljudsku psihu. Činjenica marginaliziranosti političkih pitanja koja se prvenstveno odnose na žene, jer su vezana za njihove biološke osobine, njihove potrebe i njihov društveni položaj, zorno svjedoči o marginaliziranosti žena u društvu u kojem, iako čine apsolutnu većinu društva (više od 51%), funkcioniraju kao politička manjina te ne mogu vlastite probleme nametnuti kao probleme od središnjeg političkog značaja, već su ti problemi redovito tretirani kao rubno-politički i manje bitni problemi, a kad se o njima raspravlja i odlučuje, redovito su muškarci ti koji su nadzastupljeni i u javnoj raspravi i u odlučivanju.
Refleksija podjele na privatno i javno/političko u vrijeme dominacije neoliberalne ideologije je itekako aktualna jer upravo neoliberalni diskurs nastoji depolitizirati mnoge oblike potlačivanja i eksploatacije svodeći ih na pitanje osobnog izbora i osobne odgovornosti uporno negirajući njihovu sistemsku uvjetovanost, pa se tako pitanja rada, obrazovanja, socijalne skrbi, kao i specifično feministički problemi neplaćenog i potplaćenog ženskog rada, društvene reprodukcije, eksploatacije ženskih tijela u patrijarhalno definiranim kodovima seksualnosti i heteronormativnosti, a osobito u prostituciji, pornografiji i surogat-majčinstvu,depolitizira svodeći se na osobni izbor žene uz potpuni izostanak uvida u strukturnu uvjetovanost samih „izbora“, odnosno u strukturnu sistemsku uvjetovanost takvih oblika eksploatacije.
Važan aspekt koji otežava i samo osvještavanje problema ženske podčinjenosti predstavlja činjenica da žene, za razliku od ostalih potlačenih skupina, čitave živote provode u intimnim emocionalnim vezama s pripadnicima skupine koja ih drži u podčinjenom odnosu i da su od najmanjih nogu socijalizirane u smjeru emocionalnog povezivanja s muškarcima i brige za njihove osjećaje i njihovu dobrobit. Upravo zbog toga je i sam proces osvještavanja činjenice vlastite potlačenosti i eksploatacije za žene redovito vrlo težak i bolan, i upravo zbog toga je moguća visoka razina kolaboracije mnogih žena s patrijarhatom, odnosno sa sistemom koji ih drži u stanju potlačenosti. Patrijarhat, prožimajući najintimnije ljudske odnose, osjećaje, vrijednosti i identitete, na intimnoj razini osigurava pristanak potlačenih. Ovome, naravno, u velikoj mjeri pridonose i tradicionalne patrijarhalne religije kojima redovito upravljaju isključivo muškarci i koje same utjelovljuju patrijarhalni oblik hijerarhijskog autoriteta i koje su danas glavne čuvarice tradicionalnog patrijarhata, a svojim ekskluzivnim statusom se stavljaju van područja ideološke kritike pozivajući se na neprikosnovenost itekako ideološki definirane „slobode savjesti“ i negiranjem ideoloških elemenata vlastitih nauka i vlastitog ustroja. S druge strane, zbog vlastite potlačenosti, marginaliziranosti i smanjene mogućnosti kontrole vlastitih života i patrijarhalnog religijskog odgoja, a često i zlostavljanja koje trpe, žene su vrlo podložne usvajanju religijskih ideologija što dodatno umanjuje njihovu mogućnost za borbu protiv seksizma i patrijarhata.
Podčinjenost i eksploataciju žena treba analizirati sistemski, uočavajući veze između podčinjenosti i eksploatacije na intimnoj, seksualnoj, mikrosocijalnoj obiteljskoj i široj društveno-političkoj razini. Upravo zbog naslijeđenih odnosa, odnosno zbog dominantnih normi koje reguliraju unutarobiteljske odnose, na žene se svaljuje obaveza da obavljaju znatno veći dio neplaćenog kućanskog rada i da brinu o emocijama – o zadovoljstvu i sreći ostalih članova obitelji, dok institucije kontrolirane od strane muškaraca (bilo konzervativne poput religijskih, bilo liberalne poput onih vezanih za „slobodno tržište“ i, osobito, za prostituciju i pornografiju) samu seksualnost definiraju kao način zadovoljenja muških potreba, podređenu muškom užitku i, dodatno, seksualizacijom dominacije, kao „prirodan“, zapravo naturalizirani oblik užitka u dominaciji nad ženama. Neoliberalno veličanje „slobodnog izbora“ uz potpuno ignoriranje uvjetovanosti i suženosti izbora za mnoge žene dodatno otežava kritiku takvih oblika eksploatacije. Veća opterećenost žena neplaćenim kućanskim radom i brigom za druge članove obitelji uvelike umanjuje ženine mogućnosti zarađivanja i sudjelovanja u javnom i političkom životu, dakle, ona direktno uvjetuje političku podzastupljenost žena i smanjenu ekonomsku moć, odnosno ekonomsku podređenost koja podrazumijeva i političku podređenost jer je politička moć na svim razinama isprepletena s ekonomskom moći. Naslijeđeni tradicijski običaji vezani za ideju patrilinearnosti, koja uz simboličku potporu ideji muškog obiteljskog kontinuiteta vezanog i za institucije prezimena često rezultira prepisivanjem većeg dijela nasljedstva na mušku djecu, dodatno ekonomski oslabljuje žene i gura ih u različite oblike podčinjenosti i eksploatacije – od brakova u koje ne ulaze pod jednakim uvjetima i u kojima ne mogu steći ekonomsku ovisnost što ih stavlja u podređen i ranjiv odnos (jer im nedostaju sredstva za ostvarenje vlastitih interesa i za suprotstavljanje pritiscima pa i brutalnom nasilju) do prostitucije. Socijalizacija žena u smjeru skrbi za dobrobit i sreću drugih članova obitelji dodatno opterećuje žene i onemogućuje njihovu emancipaciju od nametnutih očekivanja vezanih za neplaćeni rad jer ženama nameće osjećaj krivnje ako ne zadovolje potrebe ostalih članova obitelji; socijalizacija žena da skrbe o tuđim osjećajima žene sprečava da se upuste u političku borbu u kojoj bi se morale sukobiti s interesima ljudi za čije potrebe, dobrobit i sreću su naučene skrbiti.
Podzastupljenost žena na mjestima političkog i ekonomskog odlučivanja dodatno uvjetuje marginalizaciju i depolitizaciju pitanja koja se tiču prvenstveno žena, poput pitanja sistemskog patrijarhalnog nasilja protiv žena, seksualnog nasilja i seksualne eksploatacije, reproduktivnih prava žena, samog političkog pitanja neplaćenog ženskog rada i mogućih rješenja tog problema. U kontekstu neoliberalnog kapitalizma činjenica da muškarci drže nesrazmjerno veći dio ekonomske moći u svojim rukama, uz činjenicu postojanja niza seksističkih normi, omogućuje specifične oblike eksploatacije žena pretvaranjem njihovih tijela u tržišnu kategoriju, odnosno u predmet trgovine – kao u prostituciji i pornografiji, tako i u tržišnoj eksploataciji reproduktivne sposobnosti žena u vidu surogat majčinstva koje je s jedne strane uvjetovano velikim klasnim razlikama, dok je s druge strane uvjetovano patrijarhalnom idejom određenosti žene reproduktivnom funkcijom, odnosno pritiskom na žene da moraju preuzeti ulogu majke. Kapitalistička potreba za izvlačenjem profita i patrijarhalna ideja da se žena mora ostvariti kao majka mnogim neplodnim ženama nameće pritisak podvrgavanja bolnim i opasnim postupcima umjetne oplodnje kod težih slučajeva neplodnosti. Feministička kritika, naravno, ne traži zabranu medicinski potpomognute oplodnje i zalaže se za njezinu široku dostupnost, ali svakako treba biti usmjerena na dokidanje pritisaka koji ženama nameću obavezu rađanja.
Činjenica je da su eksploatacija i podčinjavanje žena dobrim dijelom motivirani biološkim osobinama žena. Ženska biologija, odnosno biološka razlika između muškaraca i žena u smislu sposobnosti žena za rađanje i mogućnosti muškog užitka u seksualnoj eksploataciji žena na materijalnoj razini uvjetuje interes muškaraca za podčinjavanjem žena, a onda povratno služi kao idealno sredstvo naturalizacije potlačenosti žena kao naprosto zadane biološke činjenice za koju nitko nije odgovoran i koju je kao prirodnu pojavu besmisleno kritizirati i nemoguće mijenjati. Valja istaknuti da svaki oblik sistemskog podčinjavanja i eksploatacije ne možemo svoditi na djelovanje pojedinaca van društvenog konteksta, odnosno da sistemsko podčinjavanje implicira drugačiju odgovornost i nužnost drugačijeg djelovanja pojedinaca od čisto osobnih izbora, grešaka ili osobnih moralnih problema. Naime, postojanje hijerarhijskih sistema opresije i izrabljivanja pred svakog pojedinca postavlja pitanje o njegovoj ili njezinoj upletenosti u mrežu hijerarhijskih odnosa te stoga odgovorno djelovanje pojedinca ne može biti usmjereno samo na individualne odnose s drugim ljudima, već mora biti usmjereno prema mijenjanju sistema u smjeru ostvarenja potpune društvene pravednosti i dokidanja svakog oblika potlačivanja i eksploatacije. Neoliberalistički apologeti redovito kao argument za vlastitu dogmu o slobodi izbora i osobne odgovornosti, odnosno za ideju da položaj i materijalni status pojedinca ovisi o njegovim ili njezinim izborima, uzimaju primjere pojedinaca i pojedinki koje su se dijelom oduprle strukturnom pritisku i uspele na socijalnoj hijerarhiji, međutim, relativna uspješnost (malobrojnih) pojedinki i pojedinaca da se odupru postojećim normama i sistemskom pritisku nikako nije dokaz njihovog nepostojanja, a još je manje dokaz da je ta mogućnost svima na raspolaganju naprosto kao stvar slobodnog odabira i da sva odgovornost leži na osobi koja samo treba odabrati da ne bude izrabljivana i potlačena. Sustavno podčinjavanje i eksploatacija mogu se dokinuti samo političkom borbom, odnosno promjenom društvenog sistema.