Autorica: Katarina Peović Vuković
Povijest smrti - antikapitalistička hipoteza
Po prvi puta se rezignacija "nemogućnosti kraja" javlja nakon 1970-tih i razdoblja tzv. "crvene dekade" razdoblja nacionalnih oslobodilačkih borbi (Vijetnam, Palestina), svjetskih studentskih pokreta (Njemačka, Japan, Amerika, Meksiko) i pobuna u tvornicama (Francuska, Italija). Crvena dekada završava rezignacijom i ustoličenjem poretka koji je francuski filozof Alain Badiou nazvao "kapitalo-parlamentarizmom". To je razdoblje kada prevladava uvjerenje da tražiti nešto bolje – znači tražiti nešto gore. Socijalističkom totalitarizmu se suprotstavlja liberalna reprezentativna demokracija kao oblik vladavine koji predstavlja "manje zlo". Stagnacija traje preko četrdeset godina, a predstavljena je poznatom tezom koja kaže kako je "lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma". Rečenica se inače pripisuje Fredricu Jamesonu, koji uistinu spominje nešto slično u članku pod naslovom "Future city", objavljenom 2003. godine u časopisu New Left Review.
Paradoksalno, ta se misao ne udaljava previše od dijagnoze koju je postavio najpoznatiji konzervativni mislioc kraja – Francis Fukuyama prije 28 godina, a u eseju "Kraj povijesti?". (Esej je objavljen 1989. godine, a tu je tezu Fukuyama proširio 1992. godine u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek). Fukuyama dijagnosticira širenje liberalnih demokracija na Zapadu kao i kapitalizma slobodnog tržišta, a koje prati stil života i sve što s njim dolazi. To navodno signalizira krajnju točku humanističke sociokulturne evolucije i konačni oblik vladavine. Ukoliko slijedimo i Jamesona, Fukuyamu i Badioua možemo zaključiti kako je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma i to upravo zbog neupitnosti kapitalo-parlamentarizma, nedostatka hrabrosti da se prekine magična nit o svakoj utopiji kao receptu za totalitarizam.
Nakon 2008. godine činilo se da se stvari mijenjaju. Kao rezultat ekonomske krize javljaju se kritike koje ukazuju na manjkavosti liberalne demokracije. Djelomično, ove su kritike i same ograničene ideološkim okvirom kojeg prokazuju – individualističkim poimanjem svijeta koje ne može dobaciti dalje od kritike "pohlepnih kapitalista". Tako se kao rješenje tek uspijeva zamisliti "kapitalizam s ljudskim licem", pa se opet vraćamo na tezu kako je željeti nešto više – put u pakao popločen dobrim namjerama. Ipak, kako je to Marx pokazao, greška kapitalizma je strukturalna, a ne partikularna i individualna – kapitalist da bi bio uspješan mora okrupnjivati kapital, nije moguće stagnirati. Što bi značilo u okviru ovog ekonomskog sustava biti manje pohlepan? To bi zapravo značilo biti neodgovoran. Svaki raskid s kapitalizmom morao bi biti radikalan, makar iz perspektive neoliberalne demokracije – jer bi se on temeljio na raskidu odnosa u proizvodnji koji proizvode nejednaknost. S druge strane, ta se "radikalnost" svodi tek na društvene odnose, dok se raskid s kapitalističkim načinom proizvodnje može smatrati samo racionalnim i znanstvenim, ako se u središte takvog rezona smjeste pitanja kao što su ekologija, moral i racionalno gospodarenje.
Nakon krize 2008. godine uistinu se javljaju i artikulirane antikapitalističke studije koje upozoravaju na sustavne probleme i inzistiraju na terminologiji koja omogućava historijski kontinuitet u proučavanju društvenih oblika proizvodnje nejednakosti. Rehabilitacija ideje komunizma ili komunističke hipoteze, kako će ju nazvati francuski filozof Alain Badiou, oko 2009. godine kada pratimo konferencije i publiciranje studija na temu relevantnosti komunističke ideje, predstavlja jedan takav pokušaj. Te je godine institut Birkbeck organizirao konferenciju »O ideji komunizma«. Od tada se održalo niz antikapitalističkih konferencija, a na njima su predvodili Alain Badiou, Étienne Balibar, Bruno Bosteels, Costas Douzinas, Peter Hallward, Michael Hardt, Antonio Negri, Jacques Rancière, Alberto Toscano, Slavoj Žižek i Jodi Dean. (O tome faktografskom dijelu rehabilitacije ideje komunizma može se čitati u popularno pisanoj studiji Jodi Dean Komunistički horizont iz 2012. godine).
Među studijama koje su proizašle iz ovog obnovljenog interesa ističu se one Alaina Badioua. Prva je objavljena 2007. godine i nosi fabulativno ime Čega je Sarkozy ime?, a druga provokativnoga naslova Komunistička hipoteza izlazi pa godinu nakon, upravo prijelomne 2008. godine. Badiou u ovim knjigama postavlja dva dobra pitanja. Prvo glasi "Što znači neuspjeh?", odnosno što točno mislimo kada kažemo neuspjeh socijalističkih eksperimenata? Drugim riječima, iako je smrt socijalističkih eksperimenata značila smrt komunističke ideje, znači li u znanstvenom diskursu neuspjeh hipoteze ujedno, nužno, i odbacivanje hipoteze? Badiou odgovara - neuspjeh je samo povijest dokazivanja hipoteze, ili njegovim riječima "...logika imperijalista i reakcionara diljem svijeta je oduvijek bila proizvoditi nevolje, griješiti, te onda ponovno proizvoditi probleme", umjesto toga, upozorava Badiou, treba se boriti, boriti, boriti i onda boriti ponovo, sve do pobjede. Danas se pojavljuju ideje neideologičnog prevladavanja problema kapitalizma, koje će prevladati ograničenja lijevih i desnih "zastranjenja". No znanstveno, hipotetički, nije moguće argumentirati ukoliko se ne referiramo na prethodne pokušaje. Uz to, obrana hipoteze mora biti "obrana" – ona se mora smjestiti unutar borbe za ideje, a ne u zrakopraznom prostoru plutajućih označitelja.
Drugo pitanje koje u svojim studijama otvara Badiou također je temeljno, a ono glasi što koči aktiviranje nove komunističke hipoteze? Badiou odgovara kako je problem koji koči svaki afirmativan projekt zapravo »specifični modalitet u kojem se misao upisana u hipotezu predstavlja«. Afirmativne ideje se ne pojavljuju u sklopu argumentacije koja bi bila u mogućnosti prevladati nedostatke kapitalizma, a na način na koji su to afirmativni projekti i povijesne epizode koje Badiou pomno istražuje činile. Doduše, postoji problem i s Badiouovim razumijevanjem hipoteze, prije svega s fetišizmom projekata i ideja. Badiou će odabrati klasične motivacijske točke, to su (radnički) pokret devetnaestog stoljeća i (komunistička) partija dvadesetog stoljeća koje smatra materijalnim predstavnicima komunističke hipoteze. Njima se, tvrdi Badiou "nemoguće vratiti". U studiji Čega je Sarkozy ime? Badiou slika pozadinu onoga što smatra komunističkom hipotezom. Prema Badiouu postojale su samo dvije povijesne sekvence u kojima se takva hipoteza pojavljuje. Prva se odvija od početka Francuske revolucije do razdoblja pariške komune (1792-1871), a druga od Ruske revolucije do kraja Kineske kulturne revolucije (1917-1976).
No ukoliko prevladamo ovaj Badiouov povijesni fetišizam, ostaje ipak znanstveno utemeljeno postavljanje hipoteze i pokušaj da se hipoteza obrani. Odnosno, postavlja se pitanje može li se pojaviti treća komunistička hipoteza? Možemo li naći neke ideje, prakse ili barem motive koji bi ukazivali na konflikt dovoljno dubok da izazove kapitalistički način proizvodnje koji evidentno dovodi do ekološke krize, produbljuje nejednakosti i zatire temelje egalitarizma? Koji je to modalitet, i kako ga opisati? Slijedimo ovo temeljno pitanje – kako se danas pojavljuju konflikti u kapitalizmu? I nadalje, možemo li neke od tih konflikata promatrati kao modalitete antikapitalističke hipoteze?
Piratstvo i temeljni konflikt
Danas se uistinu odvija jedan od najdubljih sukoba u kapitalizmu kakav nije bio viđen još od crvene dekade. Konflikt je koncentriran oko autorskih prava. Piratski sustavi funkcioniraju neokrnjeno već više od petnaest godina, te generiraju gubitke samo američkoj privredi od 200 milijardi dolara godišnje. Suprotnom uobičajenom mnijenju – oni pokazuju kako u sustavu postoje "slijepe točke" – džepovi konflikata, nesuglasja, borbe oko značenja te ekonomskih trenja – kao i to da sustav ponekad nije u mogućnosti reagirati. Piratstvo uistinu zaobilazi kapitalistička načela proizvodnje viška vrijednosti, stupajući u konflikt s industrijama kao što su glazbena i filmska industrija.
Uzmemo li ovaj primjer na razmatranje, odmah postaje jasno da taj sukob uistinu nema formu političke elaboracije na koju cilja Badiou kada govori o "hipotezi". Konflikt je tehnološki induciran, dok njegova politička argumentacija uglavnom izostaje. O piratstvu se govori kao o pukom načelu uživanja – slobodno "skidanje" glazbe i filmova je potaknuto individualnim željama. Je li onda moguće promatrati taj duboki konflikt kao političku hipotezu?
Krenimo od toga što ga je prouzročilo. Tehnologija koja primjerice stoji u temelju stranice The Pirate Bay omogućuje taj konflikt. Stranica se temelji na pružanju usluge pohranjivanja i spremanja torrent dokumenata. BitTorrent je "peer to peer" protokol dijeljenja dokumenata prilagođen za brzu distribuciju velikih dokumenata. Tako je The Pirate Bay stranica koja služi posredovanju informacija (torrent-ova), ali ne i dokumenata na koje se te informacije odnose. Dijeljenje proizvoda kulturnih industrija zbiva se tako da se identificira mrežna lokacija korisnika koji istovremeno učitavaju i preuzimaju sadržaje povezane s torrent dokumentima. Tako računala korisnika koja preuzimaju dokumente, istovremeno postaju serverska računala koja dijele te dokumente. Film ili glazbena datoteka razlomljeni su na male podatkovne pakete koji se odašilju s raznih računala. Jednom kada su svi dokumenti preuzeti i torrent veza prekinuta, računalo korisnika prestaje biti server.
Ono što omogućava stranici The Pirate Bay da opstoji mimo interesa kapitala, glazbene i filmske industrije, inducirano je strukturom tehnologije, koja dolazi u konflikt s odnosima u proizvodnji. Ovdje ćemo ostaviti po strani dvije važne stvari vezane uz konflikt oko tehnologije koja proizvodi konflikt u sferi proizvodnje viška vrijednosti. Prvi je činjenica da je konflikt proizveden na polju distribucije, a ne proizvodnje što mu makar na simboličkoj razini oduzima moć elaboracije pozitivne ideje – pirati ništa ne proizvode, oni parazitski oduzimaju. Drugo, ta je promjena uistinu antikapitalistička, no ona je istovremeno i prokapitalistička – jer predstavlja plodno tlo za razvoj emergentnih oblika kapitala. Upravo ona omogućava regeneraciju kapitalizma industrijskog tipa i razvoj novih oblika proizvodnje viška vrijednosti. To su oblici koji otkrivaju nove oblike zarade, kao što tomu svjedoče internetske korporacije poput Google-a, Amazon-a i Facebook-a. Dakle osim što je tehnološki inicirani konflikt antikapitalistički, on je istovremeno fundamentalno kapitalistički – jer potvrđuje Marxovu tezu da se kapitalizam obnavlja upravo onim snagama koje inicijalno s njim stoje u sukobu. To Marx naziva "okivanjem" snaga za proizvodnju. Pojednostavljeno, jednom revolucionarne (nastale iz općeg intelekta kojeg potiče kapitalizam) – nove snage za proizvodnju postaju oružje u rukama kapitala.
Ostavivši po strani ova pitanja – pitanje odnosa proizvodnje i distribucije, te pitanje dijalektike kapitalizma, vraćamo se inicijalnom problemu – problematičnom modu u kojem se hipoteza pojavljuje, kao i temeljnom mimoilaženju hakera i ljevičara po ovom pitanju. Kako promjenu o kojoj je riječ razumijevaju tehnolozi, hakeri i aktivisti slobodnog softvera s jedne strane, a kako lijeva inteligencija koja zaziva pojavu novih komunističkih hipoteza s druge? Dijagnoza koju odmah možemo iznijeti je sljedeća: s jedne strane tehnolozi promjenu razumijevaju isključivo tehnološki, s druge strane ljevičari, ukoliko ne odbacuju tehnologiju u potpunosti (što primjerice čini Badiou) promjene tumače isključivo superstrukturalno kao poboljšanje u sferi "komunikacije", s nejasnim odnosom prema mogućnostima koje proizlaze iz konflikta. To ćemo probati i ilustrirati a sve kako bismo naglasili da je način pojavljivanja hipoteze takav, da mnogi nisu u mogućnosti primijetiti njezin dolazak.
Tehnolozi i marksisti o tehnologiji
Krenimo od "tehnologa". Primjerice – za ilustraciju tehnološke strane možemo navesti izjavu Richarda Stallmana, rodonačelnika pokreta za slobodni softver, koji kaže kako se protivi pravničkoj »legislativnoj kolonizaciji« koja zagovara vrijednosti profita i količine proizvedenih roba, stavljajući ih ispred »slobode i načina života«. Stallman preskače kritiku političke ekonomije i oslanja se, s jedne strane na tehnologiju, a s druge, na "osobne slobode". No jasno je kako u kapitalističkom načinu proizvodnje osobne slobode nisu važnije od slobode stjecanja profita, odnosno da je način proizvodnje (usmjeren stvaranju profita) vrlo često u sukobu s osobnim slobodama. To Stallman ne vidi, i svoju borbu postavlja u polje "neideologičnih" pojmova slobode i komunikacije, koje ovako očišćene od kritike političke ekonomije ne uspijevaju oblikovati hipotezu.
S druge strane, ljevica ili odbacuje tehnološku sferu kao kooptiranu, ili zapada u pojednostavljene dihotomije dobrog mnoštva s jedne strane i lošeg Imperija s druge. Prvi pristup nudi već Alain Badiou 1989. godine, kada je optimizam prema novim tehnologijama na vrhuncu, a u studiji Manifest za filozofiju. Badiou ovako piše: "nećemo prihvatiti riječ 'tehnologija' – čak i kada bismo u njoj čuli odjek grčkog tehne" iako je ona sklona "određivati bit našeg vremena". Badiou će na temu tehnologije jednostavno zaključiti kako je ona "osrednja" i "stidljiva", te da nam ne pruža nikakve korisne instrumente. Inače, baš u tom razdoblju, kada je Badiou izrazio skepsu prema tehnologiji, haktivist i teoretičar Richard Barbrook piše o "kiberkomunizmu", prizivajući termin koji će ljevica, uključujući Badioua, afirmirati tek 2009. godine. Dakle, Badiou, kao i veliki dio lijeve intelektualne scene, nove tehnologije unaprijed odbacuje, ne uviđajući potencijal tehnologija koje donose jedan od najdubljih konflikata u kapitalizmu danas. Ostali, koji ipak naslućuju kako je riječ o alatima koji mogu prizvati neke oblike konflikta naglašavaju njihove učinke na planu komunikacije.
U argumentaciji koja ima opisati što se dogodilo u doba kasnog kapitalizma i uspona informacijskih tehnologija, javljaju se ograničenja koja se mogu nazvati ograničenjima komunikativnog racionaliteta. Termin "komunikativni racionalitet" uveo Jürgen Habermas, a njime je ovaj njemački filozof i sociolog još šezdesetih godina prošlog stoljeća pokušava razriješiti probleme demokracije, koji se, smatra Habermas, pojavljuju kao posljedica instrumentalnog djelovanja. Ukratko, instrumentalno djelovanje je usmjereno na pragmatično rješavanje tehničkih problema u društvu. Iako je instrumentalno djelovanje prividno racionalno, ono se nameće, tvrdi Habermas kao nova poluga ideologije koja briše svaku interakciju i razgovor oko temeljnih političkih pitanja, zamjenjujući politiku tehnokratskim oblikom mišljenja koje se skriva iza navodno premoćne znanstveno-tehnološke racionalnosti. Opasnim "poznanstvljenjem politike" političar se prividno prikazuje samo kao posrednik između građana i znanosti, te će u idealnom društvu te ovlasti predati u potpunosti tehno-znanosti i iščeznuti kao nepotreban. Nasuprot tome Habermas zagovara intenziviranje rasprave, naglašava važnost interakcije i komunikacije u javnoj sferi u kojoj građani trebaju povratiti važnost političkom mišljenju i "komunikativnom djelovanju".
Takvu argumentaciju preuzimaju i promiču i neo-marksisti. Termin nalazimo i kod Jodi Dean i Hardta i Negrija, ali i drugih. Hardt i Negri u jednoj od najvažnijih suvremenih studija političke filozofije objavljenoj 2000. godine osuđuju kapitalizam kao "Imperij" koji nadgleda sve, ne ostavljajući nam nikakve mogućnosti djelovanja izvan poretka. Suvremeni konflikt se kod Hardta i Negrija sastoji od dvaju čimbenika. S jedne strane, stoji mnoštvo (multituda), s druge Imperij. Hardt i Negri će zaključiti kako je iz ontološke perspektive, imperijalni nalog u potpunosti negativan i pasivan«, jednostavno »parazit«, dok je mnoštvo pozitivno jer predstavlja pozitivne, aktivne, nomadske snage i posjeduje »virtualne moći«. Pozitivan karakter mnoštvu upravo osigurava komunikativno djelovanje, s druge strane parazitizam se odbacuje. No u prethodnom primjeru pirata, vidjeli smo kako upravo parazitizam predstavlja jedan od najdubljih konflikata danas.
Zagovor javne sfere i komunikacije u javnoj sferi koja je navodno u mogućnosti riješiti probleme kapitala, nalazimo i u Jeana-Luca Nancyja koji će ustvrditi da je komunizam vezan uz dvije stvari, prvo – tu je zajedništvo ljudi i drugo tu su teorije o vlasništvu. Dok su teorije o vlasništvu uistinu dio marksističke elaboracije problema s kapitalizmom, zajedništvo ljudi nova je kategorija tipična za post-marksizam. Ono nije materijalistička kategorija, već će se javljati u post-marksističkim analizama, osobito nakon 2008. godine, pa tako i analizama uloge tehnologije.
Mrvljenje elaboracije o idealnom društvu iz aspekta historijskog (ali i dijalektičkog) materijalizma predstavlja i zamjena Marxove kategorije proletarijat, terminom "narod" u elaboraciji Jodi Dean. Narod se postavlja na pijedestal idealno-tipske forme koja intuitivno zna što želi i kamo treba ići. Tako se kritika kapitalizma, pa i u djelu Jodi Dean nudi u obliku dihotomije dobrog i lošeg, gdje je dobro predvođeno "narodom" kojem se daje unaprijed mandat za kritiku i prevladavanje ograničenja kapitalizma. Tako će i Bruno Bosteels u eseju "Aktualnost komunizma" tako optimistično ustvrditi kako "kapitalizam više nije jedini igrač u gradu", a Jodi Dean će u spomenutoj studiji onda dodati kako je sve moguće ("anything is possible"...). Da parafraziramo poznatu Lacanovu poštapalicu postoji opasnost, da je ukoliko je sve moguće, zapravo sve zabranjeno. Drugim riječima, nije li aktivacija ideje komunizma u ovom obliku siguran put unatrag – u ropotarnicu povijesti – gdje je komunistička hipoteza do nedavno i obitavala?
Treća hipoteza?
I sama Habermasova argumentacija se temeljila na preispisivanju temeljnih Marxovih kategorija, za koje je Habermas ustvrdio da su historijski prevladane. Jedna od temeljnih kategorija je ona "rada" za koju Habermas tvrdi da se mora produbiti kategorijom "interakcije". «Rad» ili svrhovito-racionalno djelovanje instrumentalno je djelovanje koje, tvrdi Habermas, mora biti dopunjeno komunikativnim djelovanjem odnosno simbolično-posredovanom interakcijom koja treba odrediti što su to važeće norme. Drugim riječima djelatni subjekti će u javnoj sferi odlučiti o tim normama. Ovom je zamjenom Marxovog razumijevanja rada u velikoj mjeri ograničena materijalistička vizija povijesti koja klasne neravnopravnosti mjeri materijalnim uvjetima života, dok istovremeno otvoren put za relativizaciju materijalnih uvjeta života i pretjerano povjerenje u komunikaciju i jezičnu interakciju kao polja emancipacijske borbe.
Ta se relativizacija reflektira i na terenu razgovora oko uloge tehnologije danas. U tom se krugu kreću i rasprave o tehnologiji. Dok se na ljevici tehnologije ne smatra ozbiljnim elementom emancipacijskih borbi, pa se niti ne vide duboki konflikti koje otvara tehnologija, s druge se strane u taboru tehnologa-aktivista politička elaboracija svodi na zagovor ljudskih prava, bez uvida u materijalne uvijete života.
Kako riješiti problem neadekvatnog načina na koji se hipoteza pojavljuje? Zagovornici slobodnog pristupa, tzv. FOS (free and open softvare) platformi, uglavnom polaze od premisa tržišne ekonomije, odbijajući se uplesti debatu oko pitanja reprodukcije kapitalističkih odnosa u proizvodnji. S druge strane post-marksisti ne nude korisne alate za pretvaranje konflikta u političko-ekonomski konflikt, odnosno Marxovim rječnikom u kritiku političke ekonomije. Tek tako, spojivši prvi i drugi odgovor na dva ključna pitanja – kritiku političke ekonomije s tehnološkom promjenom, tehnološku revoluciju i konflikte koji iz nje proizlaze može se promatrati kao hipotezu. Iako se hipoteza, kako smo ustvrdili, pojavljuje u problematičnom obliku, ipak možemo govoriti o "pasivnoj revoluciju". Termin pasivna revolucija uvodi talijanski marksist i političar Antonio Gramsci ustvrdivši kako se revolucija može odvijati bez obzira na to jesu li akteri svjesni svoje historijske uloge i klasne borbe u koju su uključeni. Ukoliko proširimo koncept Badiouove komunističke hipoteze Gramscijevim terminom pasivne revolucije, hakere i aktiviste FOS pokreta možemo promatrati kao "organske intelektualce" i nositelje pasivne revolucije na polju transformacije snaga za proizvodnju.
Da zaključimo, Alain Badiou s čijim djelom smo krenuli u istraživanje komunističke hipoteze, nije bio optimist što se tiče mogućnosti novih pojavljivanja te hipoteze. No uistinu možemo govoriti o problemu načina pojavljivanja hipoteze, no ne i o smrti hipoteze. Govorimo li onda uistinu o pojavi treće komunističke hipoteze? Iako nepovjerljiv prema takvim izvodima, u Badioua nalazimo na jedinu mutnu sugestiju u obliku povjerenja u historijsku nužnost promjena koje se zbivaju u razdoblju od 40-50 godina. Za drugu sekvencu komunističke hipoteze Badiou piše da je "trajala nešto više od pola stoljeća", te da treba također zabilježiti kako je od prve odvojena otprilike jednako dugom pauzom od nešto više od četrdeset godina. Ukoliko slijedimo ove Badiouove predikcije, a u obliku oksimoronske komunističke eshatologije, može se doći do računice koja upućuje na to da bi se treća sekvenca trebala pojaviti upravo sada, u periodu u kojem se nalazimo, a između godina 2016. i 2026. godine. Badiou naravno ne donosi takav zaključak, jer on ne može proizaći iz njegovog pristupa. No ukoliko se s njim upustimo u imaginarno računanje vremena, valja primijetiti kako nam revolucionarna hipoteza promiče ispred zdravih očiju i kako, uglavnom zbog njezinih pojavnih oblika, uspijevamo propustiti njezinu pojavu.
Kako smo uputili, kategoriju mnoštva Hardt i Negri opisuju kao neporočnu i pozitivnu kategoriju, dok je Imperij čisti parazit. No, takav opis, kao i drugi opisi usmjereni komunikativnom djelovanju, čine pojavljivanje hipoteze nejasnom. Predan povratak s Habermasa na Marxa značio bi gestu spoznajne kategorije – slikanje zbilje onim bojama koje bi nam ponovno omogućile da vidimo temeljni konflikt. Drugim riječima, ukoliko je nešto dobro, makar iz aspekta hipoteze, koja u svojem temelju ima zamišljanje egalitarnog društva, onda to nije komunikacija, interakcija i jezično posredovanje u javnoj sferi (razgovori na internetu) već upravo parazitizam – otvaranje konflikta u sferi distribucije roba, a koji omogućava uvidjeti razdor političkih načela neoliberalne države i njezina načina proizvodnje. U tom smislu, politička teorija trebala bi uputiti na ulogu tehnologije u njezinom materijalističkom smislu i otvoriti tako polje hipotezi koja bi prije svega bila kritika političke ekonomije.