'Marksizam je jedini današnji odgovor na krucijalna pitanja ljudske povijesti.' - Zvonko Šundov
Dok su u prošlosti neki u Križevce stigli samo sa vrećicom i do rata devedesetih imali samo običnu obiteljsku kućicu, sasvim solidnu za život, danas ti isti imaju u vlasništvu ne samo vile, hotele, lovišta, trgovačke centre već i cijelo Prigorje i Hrvatsku pa i šire kako i dolikuje kapitalističkim tajkunima. Neki drugi 'smrtnici' nešto kasnije stigli su gotovo goli i bosi te gladni i žedni. Ti drugi (smrtnici) u odnosu na ove prve (tajkune) Križevčane nisu bili ni ostali velikani opljačkane društvene imovine već velikani ljudskoga duha. U lokalnim medijima i akademskim krugovima a posebice grupama politikanskih elita oni su više manje nepoznati, margilizirani ili negirani. O njihovim životima, stradanjima i djelima humanosti i civiliziranosti nema bar u spomenutim lokalnim okvirima nikakvih ni najmanjih informacija. Neoliberalna kapitalistička "tranzicija", nažalost, pretvorila ih je u svojevrsne kolektivne 'persone non grata'. Bili su jedni i to među prvima na listi gubitnika stradalih na razne načine prilikom brutalnog ostvarenja morbidne državnotvorne vizije gurua iz Velika Trgovišća.
'Križevački Milan Kangrga', profesor Zvonko Šundov!
Zvonko Šundov (na slici) nije postao Križevčaninom rođenjem već doseljenjem prije kojih dvadesetak godina (1996.). Na užasnu prisilnu migraciju navele su ga većinom negativne društveno-političke okolnosti devedesetih koje su zadesile prostor bivše Jugoslavije. Poslovno ali i privatno kako za njega tako i za većinu ljudi bilo je to vrijeme najteže i najgore ljudske patnje i nepravde. Mnogi su poklekli, slomili se, predali i propali. Nekad jedno sada su postali nešto sasvim drugo, izdali su sami sebe i sve ono što ih je činilo ljudima. No, to nije bio slučaj sa skromnim, hrabrim i nadasve velikim čovjekom, profesorom Zvonko Šundov. On nije postao 'Švercer vlastita života' kako je to svojedobno pisao i govorio i Šundovov profesor i kućni prijatelj, poznati zagrebački filozof Milan Kangrga.
Šundov rođen poslije drugog svjetskog rata (1952.) studirao je filozofiju i marksizam u Zagrebu. Godine 1986. magistrirao je na temu Marxovo prvo artikuliranje prakse u njegovim 'Ranim radovima'. Iste godine zaposlio se u srednjoj Elektrotehničkoj školi u Zagrebu. Ubrzo nakon toga, pripremao se za doktorat kojega je i 1990. obavio na temu 'Lukacseve marksističke analize klasne svijesti'. No, poslije te akademske slavne bitke došao je grozan kraj na njegovu i profesionalnom i privatnom planu. Samo par mjeseci poslije (1990/91.) akademskih uspjeha, filozofsko-marksističkih studija i doktorata, na vlast je došao zloglasni HDZ-e te je profesor Šundov dobio otkaz u srednjoj školi u kojoj je do tada radio. Proglašen je tehnološkim viškom iz političkih razloga kao i većina prosvjetnih radnika njegova tipa. Godine i godine školovanja te vrijednih profesionalnih dostignuća pokazale su se kao uzaludne. Novi Tuđmanov režim ukinuo je među ostalim predmetima i marksizam a profesore bacio na ulicu. Najgore od svega, dojučerašnji kolege profesori glumili su da ih nepoznaju i okretali su glavu od njih. Takvu "kolegijalnost" doživio je i ne brojeno puta i sam Šundov. Za razliku od kolega profesora, bivši učenici su ih ipak pozdravljali s poštovanjem.
Profesor Šundov iako nikada nije bio u SKH/SKJ ipak je bio i ostao marksista. Te 1991. zamalo je i ubijen na ulicama Zagreba. Grupa nepoznatih nasilnika napala ga je u dućanu zbog njegovih izjava kojima je vlast i režim HDZ-a nazvao 'fašističkim'. Tom prilikom iako je izudaran šakama i pokušan biti udaren i letvom za dlaku je izbjegao smrt. Jedan od spomenutih napadača izvukao je čak i pištolj i u trenutku kad je htio pucati ipak odustao pošto su blizini bili ljudi kod zgrade Ministarstva obrane u Branimirovoj ulici. Šundov je tako slično prošao kao i poznati političar i sociolog Stipe Šuvar. Ni obitelj Zlatka Šundova nije imala mira i nije bila pošteđena neugodnosti. Šundov otac iz Đakova, inače partizanski borac druge Dalmatinske divizije i učesnik slavne bitke na Neretvi i Sutjesci bio je konstantno javno ponižavan i maltretiran. Pored svega toga njegova životna agonija se nastavila i na privatnom planu.
Naime, 1995. se razveo od tadašnje žene i preko noći se našao na ulici. Bez posla, obitelji i kuće postao je beskućnik i skitnica. Danima je gladovao,spavao je na klupama na zagrebačkom kolodvoru a zimi bi se sklonio u prazne vagone. Družio se s ljudima sa dna, prosjacima, klošarima ali nikada nije prestao biti čovjekom. Ni u tim kriznim trenucima života nije se odrekao ni Marxa ni marksizma a od '96 kad se upoznao i preselio sadašnjoj ženi u Križevce pa do danas napisao je i objavio sveukupno tri knjige o Hegelu. U planu mu je i četvrta knjiga o Hegelu kao i završetak sudskog spora koji vodi oko svog zaposlenja, otkaza, zbog kojeg je izbačen iz škole u kojoj je do '90 radio.
U javnosti veoma rijetko istupa, nedavno je sudjelovao u diskusiji na tribini posvećenoj stogodišnjici Oktobarske revolucije (tribinu je održao poznati hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina) u Križevcima i tom prilikom maestralno profesorski branio i dokazivao Hegelovu filozofiju i njen utjecaj na Lenjina.