Radnička fronta nastavlja sa svojim akcijama protiv nasilja koje „molitvene skupine“ vrše nad ženama pred bolnicama već skoro mjesec dana. Prije točno tjedan dana organizirali smo simboličnu protuakciju ovdje u Vinogradskoj, u kojoj smo, držeći žičane vješalice, pokušali pokazati kakvu „zdravstvenu zaštitu“ nam molioci žele pružiti. Jučer smo organizirali vrlo posjećenu tribinu „Konzervativni napad na ženska prava – kako odgovoriti?“, na kojoj su govorile Ankica Čakardić, Marijana Bijelić i Biserka Momčinović. Nastavljamo danas novom simboličnom akcijom.
Žene i ženska prava danas su u Hrvatskoj višestruko ugrožene koordiniranim napadima ne samo kroz repatrijarhalizaciju i retradicionalizaciju putem napada na pravo na pobačaj ili prozivanjima u medijima da su „drugotne“, nego i stalnom erozijom socijalne države, čime se briga za djecu i starije osobe sve više svaljuje na leđa žena.
Žene se u potpunosti pokušava lišiti prava nad svojim tijelima. S jedne ih se strana otvoreno napada da su „štrace“ i proziva ih se zbog seksualne aktivnosti (zanimljivo, crkva je puno šutljivija oko seksualnih aktivnosti svojih popova, pa i oko onih nasilnih s dječicom), ako se od opasnosti neželjene trudnoće pokušavaju zaštititi kontracepcijom i zbog toga im se prigovara (pa im se čak zbog „priziva savjesti“ čak i ne želi prodati kontracepciju u apotekama ili joj se otežava pristup), bori se protiv pobačaja ali i protiv spolnog odgoja u školama, zabranjuje im se pobačaj (koji se već u mnogim bolnicama, unatoč zakonu, ni ne obavlja), no ako se odluče roditi onda se samohranim i maloljetnim majkama praktički nikako ne pomaže, nego ih se opet zove „štracama“, ostavlja samima sebi, a o mjestu u vrtiću i državnoj ili nekoj drugoj pomoći mogu samo sanjati, pogotovo u situaciju masovne nezaposlenosti mladih. Molioce i njihove sponzore iz sjene zanimaju samo fetusi i embriji, jednom kada se rode, oni su prepušteni sami sebi, sve većem siromaštvu i sve komercijaliziranijem zdravstvu i školstvu. Interesantni postaju opet tek kad objekt indoktrinacije kroz medije, obrazovanje i crkvu, čime se pretvaraju u bazu koja će omogućiti daljnju reprodukciju statusa quo.
Poražavajuća je pritom situacija da sve više, pogotovo mladih, žena prihvaća patrijarhalni i seksistički jaram, a sve pogonjeno s četvrt stoljeća indoktrinacije kroz školstvo, potpomognuto Vatikanskim ugovorima. U trenutku kada se s obzirom na sve manju sigurnost koju ženama i drugim ugroženim skupinama pruža društvo i socijalna država, mnogi se okreću tradicionalnim strukturama kao što je crkva, koje im prividno nude sigurnost, a donekle je i mogu pružiti, s obzirom na ogromne materijalne resurse kojima raspolažu, zahvaljujući tome što im je država nesebično u vlasništvo vratila njihova golema feudalna lena.
Iza svega se krije želja za moći i održavanjem postojećeg sistema nejednakosti. Da bi se sistem očuvao, ljude treba držati pod kontrolom (npr. tako da im se diktira s kim mogu spavati i što mogu raditi sa svojim tijelom), uvjeravati ih u priče o boljem životu na drugom svijetu kako ne bi gledali ljude koji kopaju po smeću u ovom (dok se oni koji pričaju o drugom svijetu voze u mercedesima), govoriti o embrijima dok mnogi nemaju za kruh i ne mogu dobiti mjesto u vrtiću za dijete i tražiti neprijatelje u lažnim krivcima, dok pravi paraziti i dalje lagodno uživaju u svojim velebnim dvorcima, predsjedničkim dvorima i biskupskim rezidencijama i bacaju narodu kosti, dok ih svade jedne s drugima kako se ne bi sjetili pogledati prema gore i razmisliti u kakvom društvu žive.
Radnička fronta poziva sve svoje istomišljenike i one koji će to postati na otpor, kako bismo zajednički izgradili bolje društvo na zemlji, umjesto da zavirujemo u tuđe krevete i utrobe, tražeći lažne neprijatelje među svojim kćerima, sestrama, rođakinjama, prijateljicama, susjedama i sugrađankama i otežavamo im život vraćajući u davna crna vremena kada su se neki problemi rješavali rđavim vješalicama u nehigijenskim uvjetima.