Vlada u krizi evidentno nije neovisna i zato je odgovorna za preveliki broj zaraženih i umrlih od COVID-19 virusa. Očito je da Stožer nije neovisan i da je pod utjecajem određenih grupa – danas najevidentnije crkvenih krugova. Otvaranje crkava u trenutku kada su zatvorene srednje škole ukazuje na ovisnost i pristranost pri donošenju odluka.
Umjesto prebacivanja odgovornosti na individualnu razinu, optuživanja ljudi zbog neučinkovite borbe protiv bolesti – Stožer je taj koji je donio potpuno neracionalne odluke s aspekta suzbijanja širenja virusa, a svakako među te odluke spada ona o nesmetanom odlasku na ponoćku u vrijeme kada bi racionalno bilo da se konačno, u praksi, makar pokuša demonstrirati proklamiranu kršćansku solidarnost, a ne da se religioznost svodi na „odlazak u crkvu”.
Svakako se zbog takvih neracionalnih poteza očekuje i nove zaražene i umrle, a kako vrijeme odmiče, zdravstveni radnici su sve iscrpljeniji. Liječnici, medicinske sestre i ostali u zdravstvenom sustavu upozoravaju na neravnomjerno i neproporcionalno raspoređen teret epidemije COVID-19 krize. Smjene onih koji su uključeni u izravnu borbu protiv virusa, koji rade s oboljelim pacijentima traju puno više od redovnih 8 sati.
7 milijardi kuna koje su se uložile u ekonomiju nisu pratila dodatna sredstva uložena u zdravstveni sustav, koji je zauzvrat doživio udarac od privatnih veledrogerija koje su mu uskratile lijekove i medicinsku opremu u kritičnom trenutku. Ne samo da se zdravstvenim radnicima prekovremeni radni sati ili ne isplaćuju ili se isplaćuju uz veliko kašnjenje, već su primali minimalni iznos naknade za vrijeme samoizolacije zbog kontakta s pozitivnim pacijentima, a nisu niti primili povišicu plaće prema Temeljnom kolektivnom ugovoru za javne službe. Iako je u drugim zemljama isplaćena nagrada, našim zdravstvenim radnicima nije isplaćen tzv. Covid-19 dodatak, od 10% koji je konačno trebao biti isplaćen prema odluci Vlade.
Naš je prijedlog da se ljude koji su uključeni u bolnicama i drugim ustanovama i intenzivno rade s Covid-bolesnicima, u respiratornim centrima i drugdje, nagradi ne samo povišicom plaće, već i na usporediv način s nagradom za uvjete koji su kao u ratu u vidu beneficiranog radnog staža. Liječnicima, medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim radnicima koji se bore „na prvoj liniji” potrebno je osigurati i povišicu, ali i priznati im intenzivan, visoko rizičan i stresan rad. To se najbolje može putem priznatog staža u dvostrukom trajanju.
Vojnicima je, primjerice, vrijeme provedeno u ratu 1991-5. bilo osigurano kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju. Staž u dvostrukom trajanju u radnu je knjižicu upisivao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) na temelju potvrde koju je izdavalo Ministarstvo obrane, pa bi tako i Ministarstvo zdravstva svim radnicima u respiratornim centrima kao i drugima uključenima u borbu protiv COVID-19 moglo izdati slične potvrde, a prema procjeni profesionalnih udruženja, komora u zdravstvu koje imaju najbolji i stručni uvid u to koji su radnici uključeni u najintenzivnije aktivnosti. Ovlasti za takvu procjenu moraju svakako imati oni koji su u najboljoj poziciji da to procijene.
Na taj način bismo zbilja nagradili i motivirali naše medicinske radnike. Ovo su posebni uvjeti, na isti način kao što su posebni uvjeti bili u ratu.
Osim priznatog straža u dvostrukom trajanju, svakako bi se moglo razmotriti i druge prijedloge:
* Pitanje uključivanja i privatnog zdravstvenog sektora koji bi također mogao preuzeti dio tereta, makar osoblja, ako ne i prostornih kapaciteta za potrebe borbe protiv virusa. Podsjetimo da je španjolska vlada kada se u prvom valu korona krize suočila sa sličnom situacijom kakva je kod nas iskoristila resurse privatne medicinske infrastrukture i drugih institucija koji pružaju zdravstvene usluge.
* Omogućavanje većeg broja slobodnih dana, kako bi se oni uključeni u ovu krizu mogli rehabilitirati i psihički i fizički.
* Uključivanje u rad Stožera predstavnika strukovnih liječničkih komora, znanstvene zajednice, civilne zaštite.