Branko Horvat je pisao da je početkom 1980-ih u Jugoslaviji odnos raspodjele fiskalnih prihoda između federativne, republičke i lokalne razine vlasti bio 20/40/40, odnosno s 20% ukupno prikupljenih prihoda od poreza, doprinosa, taksi i parafiskaliteta raspolagala je federativna razina vlasti (ili 'Beograd'), s 40% republička i s 40% lokalna. Danas, u 'samostalnoj i neovisnoj' Republici Hrvatskoj s preko preko 80% ukupnih fiskalnih prihoda raspolaže državna razina vlasti (ili 'Zagreb'). Toliko o nacionalističkom mitologemu da su 'svi novci za vrijeme Jugoslavije išli u Beograd'.
Ipak, danas kad je fiskalna centralizacija neusporedivo izraženija nego za vrijeme Jugoslavije, mnogi smatraju da je decentralizacija fiskalnih sredstava i javnih funkcija potpuno logično i pravedno rješenje kojeg pod svaku cijenu valja zagovarati. Drugim riječima, smatraju da fiskalni prihodi trebaju u puno većoj mjeri ostati na raspolaganju nižim administrativnim razinama vlasti gdje se stvaraju i ubiru. To se pravda načelom supsidijarnosti, odnosno većom mogućnošću demokratskog utjecaja građana u odlučivanju o upotrebi javnih sredstava.
No, da li fiskalna decentralizacija i prateća decentralizacija javnih funkcija nužno znače pravedno rješenje u okviru kapitalističkih odnosa proizvodnje?! Naime, jedna od osnovnih zakonitosti kapitalističke logike jest koncentracija i centralizacija kapitala. To, između ostalog, znači da se kapital koncentrira i centralizira na točno određenim prostornim i administrativno-teritorijalnim lokacijama. Ta koncentracija 'centrifugalno' povlači za sobom ili 'usisava' druge kapitale, radnu snagu, a u konačnici i prihode. Kada bi se provela radikalnija fiskalna decentralizacija i decentralizacija javnih funkcija u zemlji s izraženim ekonomskim razlikama u razvijenosti između različitih područja, tada bi lokacije i regije koje već koncentriraju kapital imale dodatna sredstva na raspolaganju da ih ulože u javnu infrastrukturu za poboljšanje uvjeta poslovanja kao i poboljšanje javnog standarda građana koji žive na tom području. No, postavlja se pitanje što bi se desilo s onim perifernim područjima gdje se ne koncentrira kapital, a koja obuhvaćaju dobar ili najveći dio teritorija gdje ljudi u Hrvatskoj žive? Kako bi se njihova nerazvijenost smanjila, kako bi se njihov javni standard održao minimalno zadovoljavajućim, ako centralna razina vlasti više ne bi raspolagala sredstvima koje sada ubire na razvijenijim lokacijama i regijama (gdje se kapital koncentrira i ostvaruje/prikuplja najveće prihode) da bi ih putem raznih javnih politika i transfera usmjerila prema nedovoljno razvijenim područjima?
Dakle, fiskalna decentralizacija u okviru kapitalizma i njegove strukturne logike koja imanentno vodi stvaranju razlika u ekonomskoj razvijenosti između regija nipošto nije neupitno pozitivna političko-programska agenda. Dapače, prije bi se mogla okarakterizirati kao inačica neoliberalne fiskalne politike i stava 'ne želim da moji novci idu drugima!' (ili 'ne želimo da novci koje smo mi zaradili u našoj regiji idu drugima, manje uspješnima, lijenima.')