(Uz Saborsku raspravu o Izvješću o izvršenju Godišnjega provedbenog plana statističkih aktivnosti Republike Hrvatske 2019. godine, 25. rujna 2020.)
Statistika bi trebala imati važniju društvenu ulogu nego što je sada ima – statistika je pretpostavka ekonomskih razvojnih politika i planiranja ekonomskog razvoja, a statistika je ključna i za društvenu pravednost.
Što se tiče ekonomskog razvoja – trebamo statistiku za potrebe naše privrede, a ne standardiziranu i to nam najviše trebaju međusektorske analize, poznatije kao input-output analize. Međusektorska analiza je, ukratko, analiza ovisnosti domaće privrede o uvozu, ona nam daje podatak koliki je udio domaće komponente u pojedinom proizvodu, koliko finalna potražnja za određenim proizvodima generira zaposlenosti, dohotka i dodane vrijednosti u domaćoj ekonomiji i koji sektori imaju potencijala za povećanje dodane vrijednosti, koji imaju multiplicirajući učinak. Iako se nešto radi to je reducirani oblik, zadnje 2010. godine, ali se to ne može usporediti s analizama iz '70-tih koje su rađene za određene sektore, tako se radilo recimo za brodogradnju (prof. ekonomije Mate Babić). Tako se vidjelo koje domaće sektore bi se moglo razvijati da bi se povećalo udio domaće komponente u brodovima.
Međusektorska analiza je panoramski pregled svih tokova i međuzavisnosti u nacionalnoj ekonomiji. Iz te analize bi bilo jasnije da firme u informatičkom sektoru, koje se sad silno ističe i na tome temeljimo razvoj, imaju vrlo mali učinak jer je lanac vrlo kratak – uključena je najčešće samo obrazovna institucija i onaj koji je proizvod sastavio. Sektor usluga uglavnom ima nizak multiplicirajući učinak na zaposlenost.
Javnost se veseli zbog informatičkih tvrtki koje su se skupo prodale većim tvrtkama. To lijepo zvuči, ali koliko se to prelijeva na ostatak ekonomije - to ne znamo, a to bi pokazale upravo te međusektorske analize. Često se hvali poduzetnika Matu Rimca, ali nema odgovora na pitanje koliko njegov proizvod ima potencijala za razvijene serijske proizvodnje – koji su domaći proizvođači i sektori koji se mogu uključiti u 'lanac proizvodnje' i ugradnju domaće komponente u Rimčevu proizvodnu paletu, koliki je potencijal zapošljavanja, stvaranja dodane vrijednosti, itd.
Dakle, iako input-output analize nominalno postoje ne izrađuju se niti u mjeri niti u modalitetima koji su potrebni za razvojne industrijske politike. Zašto DZS ne proizvodi međusektorske analize – pozitivnih i negativnih učinaka pojedinih privrednih sektora na domaću zaposlenost i dohodak. Nepostojanje takvih analiza samo dokazuje da vlasti nisu imale potrebu za njom, kao niti za razvojem.
Usporedno prema analizama u Jugoslaviji, neosporno je da je tada napisano puno više studija, udžbenika, da smo '60-tih bili u svjetskom vrhu u takvim analizama, da je 1987. godine je rađena zadnja analiza za cijelu hrvatsku privredu, dok su se 1973. radile sektorske analize za brodogradnju, utjecaja svjetskih cijena na brodogradnju.
Tada je naša brodogradnja bila 3. u svijetu. Jedini argument za gašenje brodogradnje je danas predrasuda uz medijske floskule. Brodogradnja je gubitaš jer nije postojala bilo kakva strategija, daju se poticaji i onda to postane stvar uprave i dobrog upravljanja... Ne postoji analitička podloga u vidu međusektorskih analiza za izradu razvojnih strategija.
Dugo zašto je statistika važna – ona je ključna za društvenu pravednost. Osobito za prikaz situacije materijalnih pokazatelja siromaštva i deprivacije, ali i izračuna minimalnih životnih troškova koji se u nas u skladu s neoliberalnom ideologijom nazivaju „potrošačkom košaricom”. (No oni koji tu „košaricu” troše nisu „potrošači” već radnici, ljudi koji žive od svojega rada a ono što trebaju iz te košarice nije neobavezno konzumiranje, već zadovoljavanje temeljnih potreba, reprodukcija golog života.) Ona sadrži hranu, odjeću, sredstva za osobnu njegu, zdravstvene usluge, kućanske potrepštine, usluge, troškove kulture, sporta, obrazovanja, njege djece, prijevoza, stanovanja, komunalije i slično.
Minimalni životni troškovi povezani su, ali u nas nedovoljno, s izračunom minimalne plaće. Progresivni, za naše uvjete, zahtjev da minimalna plaća bude 60% srednje plaće – nije dovoljan, jer u nas niti srednja plaća nije dovoljna za život. Izračun potrošačka košarica/minimalnih troškova života puno je konkretnija mjera utvrđivanja minimalne plaće. To je tako u Sloveniji - osim što je iznos minimalne bruto plaće u Sloveniji za 2020. godinu porastao na oko 940 €, što je skoro duplo od našeg minimalca, od 1. siječnja iduće godine u Sloveniji će se upotrebljavati formula za izračun minimalne plaće po kojoj iznos minimalne plaće mora biti (najmanje) 20% veći od izračuna minimalnih životnih troškova! Kako je minimalna plaća – plaća koju dobije radnik koji radi puno radno vrijeme - ta plaća mora moći zadovoljiti temeljne životne potrebe!
No kod nas se minimalne potrebe nisu izračunavale od 2011. kada su sindikati izračunali da minimalni troškovi života za četveročlanu obitelj iznose 6.656,38 kuna - i to su troškovi obitelji koja ne posjeduje osobni automobil, a u troškove nisu uključeni troškovi obrazovanja (kupovine školskih knjiga i pribora), zdravlja (lijekovi i sl.), godišnjeg odmora i sportskih aktivnosti. Troškovi za podstanare iznosili su 8.503,74 kuna.
S obzirom da u nas minimalnu plaću prima preko 40.000 radnika (u tekstilnoj, kožnoj, metalurškoj industriji) to je važno da se povede javna diskusija o tome kako će ljudi koji rade puno radno vrijeme prehraniti sebe i obitelj s minimalcem – koji sada iznosi 3250 kuna neto, a vlada ga misli do kraja mandata podići na 4250 kuna. Prema preporukama Evropske komisije minimalac ne bi trebao iznositi manje od 4425 kuna. Taj iznos je za 2231 kune manji od iznosa kada se izračunalo potrebe. Dakle izračun u novcu nije sigurno realan.
Novčani iznos ne znači ništa dok ne zadovoljava potrebe. S istom plaćom ako se dignu cijene ne mogu se zadovoljiti potrebe. No postoji razlog zašto se ne računaju minimalni troškovi jer bi se na taj način pokazalo da minimalac nije apsolutno dostatan jer ne zadovoljava potrebe.