Prvo treba nešto reći o očitom deficitu (razlici između prihoda i rashoda odnosno manjku prihoda u odnosu na rashode) u proračunu koji se sada financira iz novog zaduživanja države, a EU komisija sada na to gleda manje restriktivno nego prije korone. Dakle proračunski deficit se financira iz zaduživanja države i prije bi na tako nešto EU komisija reagirala negativno jer je riječ o kršenju pravila iz Pakta o stabilnosti, EU semestra. Tako nešto bi EU komisija sigurno sigurno blokirala, a naša vlada, imajući u vidu njezin karakter, bi na restrikcije sigurno pristala. Europska komisija jest ukinula rigidno restriktivna pravila za zaduživanje države odnosno povećanje javnog duga - pa je vladajućima sada kratkoročno lakše financirati javnu potrošnju. No u perspektivi će nam se vratiti neoliberalne restrikcije, mjere štednje, kao uvjeti daljnjeg refinanciranja javnog duga ali i za plasmane kroz Fond za oporavak i novi EU budžet.
Znači sada javni dug može rasti više nego prije, EU komisija to dozvoljava, no kasnije će opet inzistirati na mjerama štednje i uravnoteženju proračuna odnosno uvjetovati čak i proračunske suficite (kao Grčkoj) da bi se javni dug smanjio. No pokazalo se da Grčka nije smanjila javni dug sa uravnoteženjima proračuna odnosno proračunski suficitima već je smanjila agregatnu potražnju i Grčku bacila u spiralu duga i deflacije – čak je i MMF priznao da su mjere štednje bile promašene. No naravno pitanje je za koga su bile promašene - za kapital sigurno nisu. Mjere štednje proizvele su u Grčkoj humanitarnu katastrofu, ali kapitalu to nije nikakva bitna stavka. To se može i nama desiti.
Dakle deficit u proračunu znak je za alarm i potrebu i nužnost propitivanja sadašnjih navodno „razvojnih strategija” koje počivaju na neoliberalnim mitovima o razvoju na temelju privatne inicijative kroz snižavanje poreza i na bazi ‘slobodne tržišne utakmice’. Razvoj i socijalno uključiv rast je moguć jedino kroz politike državnog intervencionizma i protekcionizma, kroz industrijske politike, ali i kroz demokratizaciju tih politika, kroz radničko suupravljanje itd. Razvoj podrazumijeva odbacivanje orijentacije koju su neki ekonomski analitičari s pravom nazvali „petite bourgeoisie” orijentacijom – jer se konzistentno pogoduje vlasnicima kapitala, fizičkog i ljudskoga na račun onih koji žive od svojeg rada. U tu se „reformu” uklapa ICT sektor, od kojeg se sasvim pogrešno mnogo očekuje; dok se nastavljaju uništavati veliki. Motori rasta su velika poduzeća i njihovi mali sateliti. No takva reforma je izvan računovodstvenih trikova koje ova vlada predstavlja kao „razvojnu politiku”.
Ono što vidimo u izvješću o izvršavanju proračuna je ilustracija prihvaćenih mitova o potrebi snižavanja poreza i za najbogatije, dok se porez koji najviše pogađa najsiromašnije – PDV – ne smanjuje.
Polugodišnji izvještaj o proračunu lijepo pokazuje kako PDV puni blagajnu, dok se porezne reforme vode tako da olakšavaju najbogatijima, od poreza na dobit vidimo u izvještaju blagajna se puni - samo s 5 mlrd, a od PDV 23 mlrd. No upravo su najviše podbacili prihodi od PDV-a (za nekih 3 milijuna kuna oko 17%), djelomično je to zbog smanjene privredne djelatnosti zbog posljedica COVID-19, no i zbog fiskalnih učinaka mjera poreznog rasterećenja koje navodno trebaju pomoći gospodarstvu. Za prvo nije ni čudno u rentijersko turističkoj ekonomiji koja ovisi dominantno o inozemnoj, a dijelom i o domaćoj potrošnji za vrijeme turističke sezone. Drugo pak – porezno rasterećenje predstavlja okladu na „poduzetnike” koje ćemo navodno rasteretiti pa će nam svima biti bolje. Naime u četiri, sada ide peta porezna reforma - konzistentno se pogoduje određenim skupinama i tako prazni proračun.
Nema dokaza da će poduzete porezne promjene utjecati na ekonomski rast, dapače. U nekoliko valova je smanjeno oporezivanja dobiti. Ove godine je povećan iznos prihoda s 3 na 7,5 milijuna kuna na koji se plaća niža stopa poreza na dobit od 12%. Takva se reforma poduzima na valu bajki koje ekonomski liberali šire medijima da je u nas navodno porez na dobit visok. No iako je PDV uistinu jedan od najviših u EU, porez na kapital je jedan od najnižih u EU. Porez na dobit niži imaju samo Irska, Cipar i Rumunjska. “Visoki porezi” očito ne smetaju stranim trgovačkim lancima, hotelskim lancima, bankama i teleoperaterima koji redovito svake godine iznose profit u matične zemlje koji se mogao reinvestirati u razvoj naše ekonomije. Isto tako zemlje koje imaju više porezne stope su bogatije i obrnuto. Makedonija pak koja je kao dobra učenica snizila poreze na kapital i stoji jako dobro na famoznoj Doing buissiness ljestvici – ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti, preko 50% ljudi nema za grijanje…
Jeste li čuli da su se strani investitori žalili na visoke poreze kada su zagrebački aerodrom i istarske auto-ceste davane u koncesiju? Jeste li čuli da se netko žalio na visoke poreze kad se prodavala Pliva ili Croatia Osiguranje te mnoge druge velike tvrtke koje su bile u državnom vlasništvu? Naravno da niste jer strani krupni kapital zna da iz države može izvući jako dobar profit uz ovako niske poreze na kapital.
U tom smjeru pogodovanja kapitalu i sitnoj buržoaziji, kako bi se kupio socijalni mir u trenutku kada se svi materijalni pokazatelji siromaštva i isključenosti radikaliziraju ide i smanjivanje poreza na dohodak i to najviše za koji imaju najviše dohotke. Broj razreda se najprije smanjio na dva, a u tri navrata su se smanjivale i stope (ukinut je najviši porezni razred s 40%, a u preostala dva razreda stope su smanjene u prvom na 24% i u drugom na 36%, a potom će se u najavljenom petom valu stope smanjiti na 20%,odnosno na 30%), dok su razredne granice pomaknute (u trećem valu je donji razred proširen). Tim se promjenama povećala regresivnost jer se relativno povećava porezna opterećenost manje imućnih. Oni s s prihodima višim od 30.000 kuna bruto će dobiti najviše – primjerice oni s 25.000 će dobiti oko 1500 kuna povišice dok će oni s plaćama oko 10.000 kuna dobiti tek par stotina kuna, oni s manje će dobiti i manje od 100 kuna.
Dakle – u nas takva porezna reforma koja pogoduje najbogatijima i prazni blagajnu u ime neke opklade u budućnosti da će ti poduzetnici nakon što se namire tzv. trickle down sistemom osigurati dobro plaćena radna mjesta za većinu – predstavlja temeljni problem društvenoj većini, što ovo Izvešće demonstrira.
Zbog toga ovo nije razvojni proračun, a ovaj izvještaj to pokazuje, jer on pristaje na stvorenu pogrešnu javnu sliku kojom manipuliraju domaći ekonomski liberali - koji nas uvjeravaju kako je Hrvatska zemlja s najvećim porezima i da je to jedan od glavnih razloga ekonomskog zaostajanja – da je zato premalo investicija, niska razina zaposlenosti, niska produktivnost rada, niske plaće itd. No iako snižavamo namete, osiguravamo „povoljnu klimu” poduzetnicima, ništa se dobrog za društvenu većinu ne zbiva. Dapače – naviše smo pozicionirani na ljestvici materijalnih pokazatelja siromaštva i isključenosti.