Evropska komisija je poslala „službenu opomenu” RH zbog koje se mijenja Zakon o koncesijama koji je imao mogućnost da se koncesija ukine ako je Sabor utvrdio da je interes RH ugrožen. Tu službenu opomenu Vlada nije javno objavila. Ako nešto reflektira takva gesta - mijenjanje zakona bez uvida u službenu opomenu najbolje svjedoči autokolonijalnoj naravi. Magična EU uzima se kao legitimacija za sve, pa čak i na neviđeno. S obzirom da ta opcija nikad niti nije korištena – nikada Sabor nije ukinuo neku koncesiju - očito je i da zakonodavac ne koristi tu ovlast olako niti obijesno, no svejedno EU centar reagira, za svaki slučaj.
Evropska komisija je navodno “objasnila” da je stavak Zakona koji daje Saboru mogućnost razvrgavanja koncesije opasan jer to može biti arbitrarno – da se to mora ograničiti samo na ekološke uzroke, opasnost za zdravlje, nacionalnu sigurnost i slično. Ovime se ukinula mogućnost da Sabor zaštiti privredni interes, bez ikakvog obrazloženja, jer su sve mogućnosti reagiranja Sabora sada taksativno navedeni. Svoju zemlju od koncesija možemo zaštiti samo ukoliko je ugrožena sigurnost ljudi ili njihovo zdravlje, ali ne ako su ugroženi na način da nemaju osigurane materijalne uvjete za život koji su im velikim dijelom ugroženi upravo zato jer smo pristali na podređeni položaj u EU. Iz HDZ-a nas uvjeravaju da je najvažnije da Sabor mora reagirati samo kada su nacionalni interesi ugroženi koji nisu imali potrebe definirati privredni interes. Tu se moramo osloniti na vjerovanje da će to činiti vlada. No vlada Zakonima o koncesijama neprestano gura u smjeru privatnog interesa a protiv društvene većine. Također, liberalizira se sistem podugovaranja – a nije jasno niti koje su to aktivnosti za koje se može dobiti koncesija niti su one ograničene.
No to je samo još jedan korak u istom smjeru, ali ne oduzimanja neke apstraktne nacionalne suverenosti kako to desnica interpretira, već materijalne sigurnosti društvene većine.
Opet sve ide u smjeru kao i s jučerašnjim i svim drugim reformama koje se odražavaju na materijalni status većine - da se tu društvenu većinu obespravi, da privatni interes ima pristup svim javnim dobrima.
Pomorsko dobro je tako, opće dobro i ne bi smjelo biti predmet vlasništva. Pomorsko dobro nikad nije smjelo biti predmetom koncesija prema Zakonu o koncesijama. Koncesije na pomorskom dobru regulirane su dugi niz godina, sasvim uspješno, posebnim zakonskim i podzakonskim aktima prvenstveno Zakonom o pomorskom dobru. Uključivanjem pomorskog dobra u Zakon o koncesijama išlo se prema još većoj liberalizaciji pa i do ostvarivanja stvarnih založnih i hipotekarnih prava na pomorskom dobru!
Ako koncesionar koji se poslovno zadužio kod neke banke stane s otplaćivanjem kredita, a ostvario je Zakonom o koncesijama dozvoljenu mogućnost hipoteke ili zaloga na pomorskom dobru – postavlja se pitanje hoćemo li onda gledati kako banka ulazi u posjed našeg pomorskog dobra?
Lobiji evidentno prilagođavaju zakone svojim potrebama i profitu, a sve nauštrb javnog interesa.
Zato dolazimo do toga da, dok su se ljudi prije bunili kada bi samo netko stavio ručnik na plažu jer je postojala svijest o tome da se obala ne može koristiti kao privatno vlasništvo – danas imamo situaciju da postoje čitave plaže gdje ljudi više nemaju pristup zbog ležaljki, a dijelovi obale su društvenoj većini u potpunosti nedostupni, no da bude zabilježeno da smo sudjelovali i u raspravi i pisanju amandmana.
Ukratko financijske institucije mogu stavljati založno pravo na poljoprivredno zemljište ili pomorsko dobro – pa jedno 30 godina nećemo moći koristiti neko dobro.
Uputili smo amandmane, između ostalog i amandman da se u Zakon uvede i privredni interes koji Sabor također, osim ekološkog, zdravstvenog i sličnog interesa može zaštitit Sabor.