Pozdravljamo odluku premijera i Vlade da u Zakon o obnovi Zagreba uključe prijedlog koji je premijeru 28. srpnja u Hrvatskom saboru uputila naša zastupnica Katarina Peović o uključivanju socijalnih kriterija u zakon. Tražili smo da se troškovi financiraju u potpunosti po dohodovnom/imovinskom cenzusu i da država u potpunosti zaštiti i stane iza onih s najmanjim primanjima. Smatrali smo da se o svemu može razgovarati – institucionalnom okviru, omjeru u kojem obnovu financiraju grad i država, kriterijima za obnovu i slično, no da je temeljno pitanje i zadaća Zakona o obnovi grada Zagreba da osigura solidarnu i pravednu obnovu uz pomoć najsiromašnijima. U prvoj verziji Zakona nije bilo predviđeno da se ljudima sa skromnim mjesečnim prihodima konstrukcijska obnova financira u cijelosti, već se predviđalo samo obnovu od 60+20 % subvencioniranja države, odnosno lokalne samouprave, dok bi svi samostalno trebali financirati preostalih 20%. U slučajevima da netko ne može sudjelovati u nužnom financiranju konstrukcijske obnove stana ili kuće, model 60-20-20 dovodio bi do toga da bi se najsiromašnijima na stan ili kuću stavilo založno pravo.
Premijera Plenkovića smo pozvali da u Zakon uključi imovinski/dohodovni cenzus koji bi omogućio da se siromašnima koji nemaju za obnovu u potpunosti financira konstrukcijska obnova stanova ili kuća, te da se tako u što većoj mjeri izbjegne i založno pravo. Pozdravljamo činjenicu da je, kako je premijer u odgovoru našoj zastupnici u Saboru i najavio – taj prijedlog usvojen. U novom prijedlogu Zakona uključeni su i dohodovni i imovinski cenzus, tako će sufinanciranja biti oslobođeni oni čiji mjesečni dohodak po članu obitelji ne prelazi iznos od 4000 kuna i koji nemaju imovinu ukupne vrijednosti veće od 200.000 kuna.
Ono što iz medijskih napisa o novoj verziji Zakona ne možemo iščitati je vezano uz članak 5. stavak 3. na koji smo već upozoravali, a prema kojem bi se omogućilo da se obnova poslovnih prostora u kojima se obavlja „gospodarska djelatnost” također sufinancira, i to na temelju Zakona o državnim potporama. Vrlo šturi stavak članka otvara mogućnost da neki privatnik koji ima poslovnu zgradu dobije subvencije za obnovu, i to u potpunosti, ako se u njegovoj zgradi odvija „gospodarska djelatnost”. Čini se da se na ovaj način u potpunosti izuzimaju neke pravne osobe i najavljuje im se potpora, i to ne po principu 80%, već u cijelosti – s obzirom da bi obnova išla po posebnom Zakonu o državnim potporama. Na taj se način čitava rasprava o iznosima prebacuje na Vladu i ministarstva, što omogućava da izvršna vlast, kako hoće i kome hoće, dijeli novce, uz korekcije EU koje se odnose isključivo na zaštitu „slobodne tržišne utakmice” – koja ovime neće biti problem jer je sve definirano Sporazumom o funkcioniranju EU, člancima 107. i 108. gdje se daje zeleno svjetlo za potpore za otklanjanje štete nastale zbog prirodnih nepogoda. Dakle, nakon što bi se šteta utvrdila, državna potpora ju može u cijelosti obuhvatiti, ukoliko Evropska komisija to prihvati jer je obnova u skladu s pravilima EU (recimo, slične potpore se nisu mogle davati Uljaniku jer su bile navodno nespojive s ovim Sporazumom).
Članak 5. stavak 3. tako na mala vrata uvodi mogućnost za korupciju, a moguće da je to i temelj dogovora na liniji Bandić-Plenković, po kojemu će grad i država financirati podobne vlasnike firmi. Od Vlade i ministarstva financija stoga tražimo odgovor koje su to odabrane pravne osobe i nekretnine u privatnom vlasništvu kojima se spremaju državne potpore, znači li taj članak 5. stavak 3. mogućnost da se poslovni objekti financiraju u potpunosti, te ako da – po kojim kriterijima će se financirati?
Radnička fronta smatra da zadaća zakona ne bi trebala biti da omogući da država i grad krpaju zabatne zidove poslovnih prostora bogatih vlasnika firmi, već da osigura solidarno i pravedno sufinanciranje. Financiranje konstrukcijske obnove Tedeschijima nije racionalno, osobito ako znamo da će za mnoge porodice, čiji mjesečni prihodi prelaze 8000 kuna – zadaća 20% sufinanciranja konstrukcijske obnove stana ili kuće biti itekako udarac na životni standard. Podsjetimo, u Hrvatskoj preko 50% ljudi koji žive u kućanstvima ne može podmiriti neočekivani financijski izdatak – a ulaganje u konstrukcijsku obnovu zgrade ili stana (to znači da u to ne spadaju parketi, zidovi u stanu i slično, već konstrukcija zgrade/kuće), predstavlja upravo takav izdatak.
Ukratko, smatramo da nije socijalno osjetljivo danas kada 1/3 ljudi u Hrvatskoj živi na granici siromaštva – Zakonom kojem bi prva svrha trebala biti osiguranje okvira za solidarnu i pravednu obnovu grada Zagreba – omogućavati vlasnicima tvrtki s milijunskim dobitima da im društvo osigurava obnovu poslovnih prostora.
Nadamo se da će i premijer i Vlada razmotriti i ovu primjedbu Radničke fronte, te odgovoriti na nju.