Kako bi Hrvatska izgledala nakon što bi Radnička fronta došla na vlast? Znači li osvajanje vlasti radikalno lijeve organizacije ujedno i rušenje kapitalizma? Što bi se realno promijenilo? Kapitalizam kao takav je globalnog karaktera. Danas su svjetske ekonomije zajedno s društveno-političkim polugama moći kapitalizma povezanije i jače nego ikada. Hrvatska radi svoje ekonomske moći, malobrojnosti stanovništva i realnog utjecaja na svjetske političke trendove igra trećerazrednu ulogu u bilo kojem smislu. Kao takva Hrvatska je zapravo u nemoći da bilo kako ozbiljnije utječe na eventualne globalne procese koji bi išli u smjeru promjene društveno-ekonomskog sistema. Nekoliko podruštvljenja i početak procesa socijalizacije proizvodnje samo kod nas definitivno ne znače kraj kapitalizma, a kao što su nas realsocijalizmi 20. stoljeća naučili, nemoguće je kapitalizam oboriti unutar granica jedne zemlje. Hrvatska je jednostavno premala, proizvodimo nedovoljno, nemamo sve potrebne resurse i kao takvi prisiljeni smo trgovati na vanjskim, ujedno i kapitalističkim, tržištima. Kapitalizam se urušiti može samo globalnim antikapitalističkim pokretom koji će prvenstveno uzdrmati zemlje kapitalističkog centra, kao zemlje koje drže zemlje periferije u podređenom položaju. To, naravno, nije blizu, ali u nekim zemljama (npr. SAD-u i UK) vidimo pozitivan razvoj situacije (Bernie Sanders, Jeremy Corbyn).
Iako će mnogi naše ideje otpisati kao preradikalne i nerealne, to ne znači da ćemo mi zato glumiti da Hrvatska u nekoliko narednih godina može postati raj na zemlji, kako će glasačima obećavati druge stranke. Neće – jer je to nemoguće. Situacija je jako loša i ne može se znatno popraviti u samo četiri godine jednog mandata, ili pak u dva ili tri mandata. Tko god vam kaže drugačije – laže.
Osim toga, velike i radikalne promjene koje bi išle u korist većine društva ne bi ostale bez ogromnog otpora – unutar i van zemlje – jer se oni koji su na vrhu ekonomsko-političkog sistema u kojem živimo sigurno neće bez borbe odreći svojih povlastica. Sasvim je sigurno da vam vaša prava i bolji život nitko neće iz samilosti pokloniti – za njih se morate sami izboriti, kao što su se ljudi u prošlosti za sve morali izboriti (i za izbore – takve kakvi jesu, i za osmosatni radni dan, i za pravo na štrajk, i za osnovna ljudska prava…) na različite načine – političkom organizacijom, protestima, štrajkovima, javnim kampanjama, a ponekad čak i revolucijama.
Hrvatska u trenutku vlasti Radničke fronte ne bi bila zemlja u kojoj bi tekli med i mlijeko i u kojoj bi medijalna plaća bila 15.000 kn. No, nakon nekoliko godina vlasti RF-a, bila bi zemlja u kojoj bi radnici, siromašni, danas obespravljeni i potlačeni, studenti, penzioneri i sitni poljoprivrednici živjeli nešto bolje nego danas, imali bi puno više prava i puno više bi sami mogli odlučivati o svojoj sudbini. S druge strane, privatizacijsko-tajkunskom krupnom kapitalu i trenutnoj političkoj oligarhiji bi bilo puno gore nego danas. Bilo bi naivno i/ili manipulatorski obećavati da se sve može srediti u 4 godine, ali neki pomaci bi se sigurno mogli načiniti. U nastavku ćemo nabrojiti neke od njih, s naglaskom na kratkoročnije ekonomske mjere koje bi se odmah mogle provesti (a ne opisujući nekakvo idealno buduće društvo kojem težimo), a uzimajući u obzir realna ograničenja i probleme koji bi pritom nedvojbeno nastajali.
Radnička fronta u tom smislu donosi svoje prijelazne i kratkoročne mjere koje su tu kako kako bi osvijestili da se čak i u ovim uskim okvirima mogu voditi politike u interesu radne većine.