Smrt Vladimira Matijanića još jednom je ukazala na bijedni status zdravstvene skrbi u Hrvatskoj. Mnogi koji su imali osobnog iskustva s tim sustavom na svojoj su koži osjetili o kakvoj se devastaciji javnog dobra radi.
Kada mi je mama bila u visokom stadiju raka, pred smrt, hitna nije dolazila, mogli smo samo naručiti sanitetski prijevoz (to znači da unaprijed najaviš sanitetski prijevoz, od doktora opće prakse uzmeš uputnicu, platiš). U sanitetu često nije bilo ležaljke već se morala prevoziti u sjedećem položaju. Jednom sanitet nije dolazio da ju vrati kući jer je u bolnici nisu željeli ostaviti, pa smo morale ići taksijem doma dok je mama trpjela užasne bolove.
U bolnici je nisu htjeli ostaviti – poslali su je kući da umre. U bolnicu su je primili tek kada je pala u nesvijest, nije mogla otvoriti oči i nije komunicirala.
Liječnica opće prakse nije bila dostupna, kada sam trebala najobičniji lijek čekala sam u čekaonici s drugim ljudima, bez obzira na to što mamu nije imao tko osim mene čuvati. Doktorica nije došla niti jednom u 3 godine u kućnu posjetu.
Mamu su iz bolnice nakon prve operacije poslali doma za Uskrs s nedovoljnom dozom osnovnih lijekova koje sam onda tražila po dežurnim ljekarnama. Patronažnu sestru smo dobili tek na kraju, dva puta tjedno, kada sam ja već bila na izmaku snaga – najgori zadnji period je trajao više od 3 mjeseca kada mama nije mogla sama ustajati, nije mogla jesti, imala je vrećicu za urin koju je trebalo prazniti, bila je u bolovima. Jedina udruga za palijativnu skrb mi je odgovorila na mail mjesecima nakon mamine smrti. Naravno postavlja se pitanje - šta je s ljudima koji nemaju kćerku ili sina koji se mogu brinuti za njih ili ih imaju - ali te ljude na poslu ne puštaju da preuzmu tu brigu. (Novi Zakon o radu tome misli doskočiti, ali naravno to je de facto prebacivanje sustava palijativne skrbi na individualnu razinu i osobnu odgovornost.)
Zašto je to tako? Zašto je naš sustav propao? Istraživački novinari koji prate taj sustav godinama, upozoravaju na razmjere utjecaja parazitskog odnosa privatnog zdravstva prema javnom. Užas toga klijentelističkog okružja razotkrio je možda najbolje pulen klijentelizma - Hrvoje Tomasović. Nepotistički i klijentelistički klanovi s najviših pozicija gledaju s visoka na nas kojima će reći da smo trebali nekoga poznavati, imati vezu, kako je to Hrvoje Tomasović sažeo - ili traži da ti pomognu on i slični, ili neki „jugo doktori”. Ako nemate ni jedne ni druge, ne pripadate nijednom klanu – samo ste pripadnik radničke klase – onda ništa (doslovno smrt). Liječnici koji imaju priziv savjesti ujutro – popodne obavljaju pobačaje. Tomasović je sa „suradnicom” ilustrirao kako se upućuju s kuvertama bolesnici iz javnog u privatno zdravstvo.
To ne znači da su svi liječnici isti, niti da sudjeluju u devastaciji javnog zdravstva, da samo gledaju kako će „u fušu” raditi dok se na radnom mjestu štede. Dapače – u tom sustavu rade dobri, požrtvovni ljudi koji i više od nas koji povremeno zavirimo u taj ponor prate užase i razmjere problema u javnom zdravstvu. No oni koji pošteno i ne-klanski obavljaju svoj posao ni sami neće daleko stići – neće biti ravnatelji bolnica, predstojnici klinika, neće se niti zaposliti gdje žele, neće raditi na dva mjesta i tako povećavati prihode.
No potpuno je pogrešno sve svoditi na individualnu razinu klijentelistički motiviranih liječnika, pa čak i proglašavati HDZ jedinom boljkom zdravstvenog sustava. To je ono pojednostavljenje - samo treba maknuti HDZ – sve će biti dobro. Na žalost neće, riječ je o sistemskom problemu. Većina onih koji su se našli na brodu koji tone ponašat će se slično. Liječnici na nižim pozicijama i zdravstveno osoblje pokušavaju preživjeti, a to znači da se pokušavaju izvući iz bilo kakve odgovornosti, a ne da proaktivno pružaju pomoć.
U Hrvatskoj zdravstveni sustav jedva da pomaže ljudima sa zdravstvenim problemima, to gotovo da više nije sustav zdravstvene zaštite već obrambeni sustav - zaštita sustava od bolesnih, nemoćnih, smrtno oboljelih, od preopterećenja. Smanjeni obim mogućnosti zdravstvene zaštite posljedica je skromnih ulaganja u zdravstvo i neracionalnih trošenja u zdravstvu (za razne Medikole koji privatno nabave uređaj koji nema javno zdravstvo, pa tako „sišu” iznose iz javnog zdravstva koji bi bili sasvim dostatni za nabavku tog uređaja).
7% BDP-a za zdravstvo je u odnosu na druge zemlje sigurno premalo. U apsolutnim iznosima slika je još jasnija - u Hrvatskoj trošimo 1.014 dolara po glavi stanovnika godišnje – Austrija troši 5.200, Danska 6.000, Francuska 4.500, Njemačka 5.500, Italija 2.900, Norveška 8.000, Portugal 2.200, Švicarska 9.600, Velika Britanija 4.300. Prosjek izdvajanja za zdravstvo u Euro zoni je 4.000 dolara – dakle mi izdvajamo četiri puta manje od prosjeka! S nama usporedna Slovenija izdvaja duplo više od nas - 2.200 dolara!
Antropologinja Margaret Mead je kada su je pitali koji su prvi znakovi civilizacije odgovorila - izliječena ljudska bedrena kost. Nepostojanje zdravstvene zaštite znači kraj civilizacije – mi čini se idemo prema tome – odričemo se brige za bolesne, umiruće, nemoćne.
No da bismo to zaustavili potrebno je ne samo smijeniti HDZ, iako su HDZ-ci na ključnim pozicijama, već je potrebno uložiti više u zdravstvo, a prije svega onemogućiti privatnom da parazitira na javnom!
Zato je RF predložio niz izmjena zakona i zaključaka koji se tiču zdravstvene skrbi:
-
Izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti - kako bi se ukinuo “dvojni rad” u javnom i privatnom sektoru kojim se uništava javno zdravstvo.
-
Tražili smo da se svim radnicima u respiratornim centrima koji rade s pacijentima oboljelim od COVID-19 virusa omogući beneficirani radni staž.
-
Na proračun smo tražili više sredstva za socijalne pomoći i naknade, za Imunološki zavod, te zdravstvenu skrb.
-
Tražili smo izmjene Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju kako bi pobačaj bio besplatan.
-
Niz izmjena Zakona o radu kojim bi se poboljšali radni uvjeti radnika te tako spriječile ozljede na radu, bolesti, preopterećenost radnika.
I konačno, trebamo se i svi pobuniti, uključiti, shvatiti da nam se ugrožava temeljno civilizacijsko pravo - pravo na zdravstvenu zaštitu.