Autor: Katarina Peović Vuković
Točno na današnji dan 14. 9. 1867. objavljen je prvi tom Kapitala. Danas kada obilježavamo 150 godina od objavljivanja tog prvog sveska valja se zapitati što nama ta knjiga znači, no i obrnuto – postoji li nešto u našoj socio-ekonomskoj stvarnosti što bi demantiralo osnovna polazišta ove knjige?
Jugoslavenski socijalizam, uz sve specifičnosti i faze kroz koje je prolazio, u svojem temelju imao je marksističku misao i ovu knjigu. No, Kapital nije mogao puno toga reći socijalističkim ekonomistima, jednostavno zato, jer je to prije svega kritika kapitalističkog načina proizvodnje. Marx je uopće malo konkretnih savjeta dao o komunističkoj ekonomiji i privredi jer i nije imao na umu analizu alternativne političke ekonomije. Zbog toga je Kapital nama, danas i ovdje, kada restauriramo kapitalizam važniji nego što je to bio socijalističkim samoupravljačima.
Kraj jedne ere i Marxova utjecaja rezultira rezignacijom i ustoličenjem poretka koji je francuski filozof Alain Badiou nazvao "kapitalo-parlamentarizmom". To je razdoblje kada prevladava uvjerenje da tražiti nešto bolje – znači tražiti nešto gore. Socijalističke eksperimente svrgavaju liberalne reprezentativne demokracije kao oblici vladavine koji predstavljaju "manje zlo". Stagnacija traje preko četrdeset godina u kojima je kako se često kaže "lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma".
Jedan ispit Marxovu Kapitalu predstavlja i ekonomska kriza 2008. godine. Djelomično, socio-ekonomske reakcije na krizu pokazuju vlastita ograničenja i to ograničenja istim ideološkim okvirom kojeg prokazuju – individualističkim poimanjem svijeta koje ne može dobaciti dalje od kritike "pohlepnih kapitalista", a kao alternativu ponuditi "kapitalizam s ljudskim licem". Kapital je pak temeljna knjiga koja omogućava da se ne zapada u ovakva pojednostavljenja. Ako pak trebamo izdvojiti jednu stvar koju možemo naučiti iz Kapitala, onda je to ideja da je "greška" kapitalizma strukturna, a ne stvar osobne odgovornosti.
Kapital je prije svega, kako to podnaslov kaže "kritika političke ekonomije". To je važno napomenuti jer se danas često može čuti kako je Marx "prevladan" novim načinom proizvodnje, nestankom radničke klase, kao i specifičnim nacionalnim uvjetima u kojima svaki pojedini kapitalizam izgleda drugačije. Marxa međutim, kako već u predgovoru prvog izdanja napominje, ne zanima povijest kapitalizma niti kapitalizam u nekom konkretnom razdoblju i okolnostima, već ga zanimaju opći zakoni, ono što je u svakom sustavu isto, nužnosti bez kojih jedan sustav ne možemo nazvati kapitalističkim. Kapitalizam je način proizvodnje usmjeren na dobit, višak vrijednosti, a ne na zadovoljenje ljudskih potreba. Od tuda proizlaze sve krize i krahovi, osobni i nacionalni. Izrabljivanje (eksploatacija) je nužnost kapitalizma.
Politička ekonomija je ona disciplina koja bi se trebala baviti ovim pitanjima. Marx kritizira temelje te discipline počevši od njezine najapstraktnije kategorije – vrijednosti. U prvom svesku Kapitala se daje, a u trećem uokviruje, Marxova radna teorija vrijednosti, a kroz analizu robne forme. Ono što je buržoaskim ekonomistima (Ricardu i Smithu) bilo samorazumljivo, da roba poprima oblik (razmjenske) vrijednosti, Marx postavlja u središte istraživanja. Vrijednost robi nije inherentna, ona je stvar društvenih odnosa. Značenje roba stječe najmanje putem njezine uporabne vrijednosti, a najviše putem mreže društvenih odnosa.
Danas je osobito važno obraniti Marxovu radnu teoriju vrijednosti od raširenih argumenata kako je ona zastarjela ili zbog dominacije usluga nad materijalnim proizvodima, ili zbog prijelaza s materijalne na nematerijalnu proizvodnju. Razlika između materijalnih objekata i usluga samo je razlika materijalnog sadržaja. No pitanje radi li se pritom o robi ili ne, isključivo je pitanje njihovog društvenog oblika: razmjenjuju li se te stvari i usluge ili se ne razmjenjuju? Drugim riječima, to je pitanje robne forme. Društveni oblik određuje danas gotovo sve sfere života kao robe i iako se čini da u svojoj nematerijalnosti usluge mijenjaju svoj pojavni oblik, tomu nije tako. I start up projekt je roba jer se njegova uspješnost mjeri njegovom razmjenskom vrijednošću.
Marx je takve odnose nazvao "ludošću" dok je težio otkriti što se krije iza te sablasne predmetnosti ili kako će on reći "tajnog svojstva" robe. Taj "fetiški karakter robe" nije se bitno promijenio, jer se društveni odnosi poput razmjene i robne proizvodnje u političkoj ekonomiji "naturaliziraju" ili "postvaruju", odnosno društvene se odnose kao odnose među robama shvaća kao prirodne i danas.
Često se kaže da privatni poduzetnici "stvaraju radna mjesta", upravo analitika Marxove kritike političke ekonomije postaje nužna da bi se shvatilo kako u kapitalizmu demiurško stvaranje novog proizlazi jedino iz procjene profita, a ne uporabne vrijednosti onoga što se proizvodi. Otuda dolaze i sve strukturalne anomalije u kapitalizmu – rušenje svih barijera i granica, zbog imperativa bezgraničnosti kapitala s jedne strane i limita onih o čijoj reprodukciji kapital ovisi – prirodi, radnicima, ženama na čiju reproduktivnu snagu "u pozadini" kapital računa. Žrtve kapitala su oni koji imaju granice – ljudi koji u kapitalizmu postoje samo kako bi zadovoljili rast kapitala, kao i priroda koja se eksploatira kao njegova smočnica.
Kapital uvijek teži smanjenju troškova – zato će i druga floskula naći svoj demantij u Kapitalu – ideja da su oni koji su protiv kapitalizma ujedno i protiv napretka. Marx pokazuje kako je rast u kapitalizmu povezan jedno s proizvodnjom viška vrijednosti – tako da će tehnološki napredak biti uvijek podređen profitu. Ne postoji tehnološka inovacija u kapitalizmu, koja neće biti određena robnom formom.
Iako Kapital ukazuje na strukturnu uvjetovanost eksploatacije u kapitalizmu, a ne na neki moral – to jest knjiga koja upozorava na asimetričnost. Marxovo djelo je klasna teorija, no opet ne zato jer jednostavno govori o klasama, već zato jer upućuje na nužnost eksploatacije klasa u kapitalizmu. Marx u Kapitalu dokazuje, ono što se s imaterijalnim radom, start up projektima, kreativnim kapitalizmom, platformskim kapitalizmom i bilo kojim drugim oblikom suvremenog kapitalizma zbiva bez obzira na vrijeme u kojem nastaje – a to je činjenica da u svim tim modelima radnici proizvode višak vrijednosti da bi bili pokradeni – višak vrijednosti se radnicima oduzima. To se opet ne zbiva zbog neke moralne korupcije kapitalista, već zbog toga jer radnici ne posjeduju robe i usluge koje proizvode.
I konačno, pored teorije vrijednost i klasne teorije, ova knjiga je i demonstracija materijalističke dijalektike Ako je kritika političke ekonomije postavila temelj za analitiku načina proizvodnje u kapitalizmu – Marxov je materijalizam širi okvir te analitike. Marx preuzima Hegelovu dijalektiku, ali je dopunjuje svojom materijalističkom interpretacijom povijesti. Dijalektika, dakle, izvedena u Hegela u idealističkom obliku, u Marxa kreće od ekonomskih pretpostavki gubeći svoj apstraktan, idealistički oblik. Marxova je namjera u Kapitalu obuzdati apstraktno teoretsko uzdizanje mentalnih operacija nad sadržaj stvarnih, kontingentnih povijesnih odnosa. Materijalni uvjeti postojanja određuju našu svijest. Dok Uberovi vozači koji spavaju po autima smatraju da su "slobodni", jer radno vrijeme određuju sami – potrebno se vratiti analitici marksizma i metodi skiciranoj u Kapitalu koja nudi vrijednu lekciju materijalne determiniranosti – upozorenje da je biće nesvodivo na znanje, te da su materijalni uvjeti postojanja ono što determinira to postojanje, iako se u kapitalizmu, do danas pokušava dokazati suprotno. Što god mi mislili o sebi, naši su "identiteti" ukorijenjeni u materijalnim životnim odnosima. Anatomija pak tih odnosa mora se tražiti u političkoj ekonomiji.
U predgovoru prvog izdanja Kapitala stoji da je Perzej stavljao kapu na glavu kako bi se učinio nevidljiv u borbi protiv čudovišta, a da mi navlačimo kapuljaču "preko ušiju i očiju da bismo mogli poricati da čudovište postoji." Materijalna uvjetovanost suvremenih predrasuda mišljenja (klasnih, rasnih, rodnih) neophodna je. Kulturalizacija politike, identitetske politike, hegemonija identitarnih sloboda maskira materijalne uvjete postojanja. Slobodni smo misliti što hoćemo, dokle god ne diramo u temelje kapitalističke eksploatacije. Danas, u društvima razvijenog kapitalizma koja se pozivaju na demokraciju i egalitarizam, neophodno je vratiti se klasičnom marksističkom weltanschauungu koji bi nas oboružao onim osnovnim alatima za uviđanje sistemskog problema.