Za demokratsku Evropu!
EU se vrlo često izravno povezuje s demokracijom, no takvo povezivanje nema puno temelja u stvarnosti. Dapače, Evropska unija je još manje demokratična od Hrvatske i drugih zemalja sastavnica. Jedino tijelo EU koje glasači izravno biraju na izborima je Evropski parlament, a on ima skromne ovlasti. Naime, u Evropskoj uniji sve bitne odluke donosi Evropska komisija, a ona se sastoji od 28 povjerenika koje birači uopće ne biraju izravno, nego ih proizvoljno po svojoj volji određuju vlade pojedinih članica EU. U dosadašnjoj praksi Evropska komisija donosila je odluke koje su isključivo u interesu krupnog kapitala te je npr. postupno forsirala privatizaciju javnog sektora, što dovodi do sve manje socijalne zaštite (rezanjem radničkih prava i prepuštanjem radnika nemilosti velikih korporacija). Evropska komisija ima i iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) te aktivno potiče ili obavezuje članice na različite vidove liberalizacije, privatizacije i deregulacije, tj. pogoduje kapitalu i privatnim interesima na štetu interesa većine društva.
EU je 2011. uvela novi regulatorni okvir, tzv. Novo evropsko ekonomsko upravljanje, kojem je nadzor institucija EU – u velikoj mjeri obilježenog znatnim demokratskim deficitom – nad politikama pojedinih zemalja članica i kontrolom njihovih proračuna i poreznih sistema postao je još rigidniji i direktniji, kako bi se produbila neoliberalna ekonomska politika i nastavile mjere štednje. Evropska komisija, nedemokratsko tijelo čiji se članovi ne biraju izravnim izborima, svojim „preporukama“ zadaje smjernice za ekonomsku politiku, pogotovo slabijim zemljama periferije, a od 2011. na raspolaganju ima i mogućnosti sankcioniranja zemalja (s kaznama koje idu do 0,5 % BDP-a) koje se ne povinuju njezinim „savjetima“. Naša brodogradnja pod izravnim je udarom upravo takve politike
EU fondovi
Dobra ilustracija nedemokratske EU politike su evropski fondovi, koji se kod nas shvaćaju uglavnom, potpuno netočno, kao besplatan novac iz EU. Hrvatska plaća veću članarinu nego što realno povlači sredstava natrag – od 2015. do 2017. Hrvatska je u EU proračun uplatila oko 10 milijardi kuna (2017. je članarina iznosila preko 3,3 milijarde a 2018. gotovo 3,7 milijardi kuna), dok joj je iz evropskih strukturnih i investicijskih fondova isplaćeno svega 5,5 milijardi kuna.[1] Poznato je da je iznos koji se može „dobiti” iz EU fondova (oko 85 milijardi kuna u razdoblju od 2014. do 2020.) osjetno manji od ukupnih hrvatskih investicija, u privatnom i javnom sektoru, u samo jednoj godini prije krize.[2]
Novac koji se „dobije“, dakle, iako se može trošiti na korisne stvari (kao što je npr. infrastruktura, školstvo i sl.), zapravo je naš novac, tj. samo dio našeg novca koji smo uplatili u proračun EU. Veće, jače i dobro organizirane države (kao Poljska) uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Slabije, manje i birokratski neorganizirane države kao što su Hrvatska ili Bugarska u startu ostaju bez velikog dijela za njih predviđenog novca jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo rasipaju na toj državi često nepotrebne aktivnosti, što znači i rasipanje novca.
Dobar dio projekata zapravo služi provođenju zakona i strateških planova EU (npr. liberalizacija energetskog sektora, izgradnja određenih cestovnih pravaca i sl.), koja pak ponajprije gleda interese krupnog kapitala u razvijenim zapadnim zemljama EU. Bruxelles nam po svom nahođenju diktira kako ćemo taj svoj novac trošiti. Tako zapravo pojedine države članice troše svoj novac (jer se većina projekata sufinancira, tj. države moraju same namicati dio novca), vrijeme i resurse svoje birokracije i javne uprave na projekte koji nisu nužno u interesu samih tih zemalja. Tzv. oportunitetni trošak s EU fondovima znači da smo s tim fondovima moguće propustili priliku da razvijamo domaću industriju s višestrukom multiplikacijom (vezanjem drugih industrija i usluga), kao što je brodogradnja, ograničivši se na ono što ti fondovi dozvoljavaju a u što nas Evropska komisija, zapravo, gura.
EU fondovi rijetko što financiraju 100 %. Vrlo često Hrvatska mora platiti 10 %, 20 % ili više troškova sama, a postoji i institucija predfinanciranja gdje zemlja sama plaća 100 % troškova pa tek naknadno dobiva refundaciju od EU. U svim tim slučajevima Hrvatska se mora zadužiti kod banaka da bi namakla ta sredstva – a banke su većinski u privatnom stranom vlasništvu razvijenih zemalja iz EU, čime pogodujemo inozemnim ekonomijama. Također, kada se sredstva i dobiju (npr. za kupnju tramvaja, spremnika za otpad i sl.), evropske propozicije propisuju da se ona moraju utrošiti na točno određen način, tj. kupovati od točno određenih proizvođača, što u praksi znači da će Hrvatska svojim novcem (koji je „dobila“ iz fondova EU) morati kupovati recimo nizozemske kante za smeće ili njemačke tramvaje, čime se opet pogoduje industrijama najrazvijenijih zemalja jezgre Evropske unije. U cjelini gledano, korištenje evropskih fondova zapravo vodi samo reprodukciji ekonomskih nejednakosti u EU i daljnjem razvoju ekonomija već razvijenih zemalja, a na štetu nerazvijenih zemalja periferije EU.
Treba dodatno napomenuti da EU kroz financiranje udruga civilnog društva, pojedinačne društveno korisne projekte i sl., među ostalim, gradi svoju društvenu legitimaciju – recimo, ako većina NGO-a u nekoj zemlji ovisi o EU fondovima, teško je očekivati da će ti isti NGO-i biti kritički raspoloženi prema EU.
EU i korupcija
Prije ulaska u EU, često se kao argument iznosilo to da će ulazak u EU iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj. Nakon ulaska nam je potpuno jasno da se to nije dogodilo, kao i to da nema naznaka da će se to dogoditi.
Institucije EU često su govorile protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama) kako prije, tako i nakon ulaska u EU. No takav antikorupcijski stav, osim što je čisto retorički neizbježan, ne potječe iz nekakvih "civilizacijskih dosega", "načelne netolerancije korupcije" ili sličnog. Tvrditi da u razvijenim zemljama EU nema korupcije znači biti u potpunosti naivan. Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje događa na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU, što je razotkriveno prije nekoliko godina, ponašanje finske tvornice oružja Patria u Sloveniji (afera s potkupljivanjem) prije nekoliko godina, različite afere austrijske Hypo banke, afere u njemačkoj autoindustriji itd. Poznata je afera s predsjednikom Evropske komisije Jean-Claudeom Junkerom koji je kao premijer Luxemburga osigurao manje poreze tvrtkama kao što su Amazon, Apple i Pepsi – ukupno „zaštitivši” preko 300 kompanija.
Ono protiv čega se puno teže boriti – a svugdje je prisutno je sistemska korupcija. Sistemska korupcija dio je samog neoliberalnog sustava koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala (dominantno krupnog kapitala iz zapadnih razvijenih zemalja EU) na štetu većine društva. Sistemska korupcija reproducira moć elita i nejednakost – prije svega klasna nejednakost. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema i dalje ne bi bila prisutna. Postoji i izraz „revolving door” koji najbolje ilustrira razmjere „prihvatljivosti” korupcije. Izraz se odnosi na praksu u kojoj najviši menadžeri privatnih banaka prelaze direktno na najviše pozicije ministarstva financija ili postaju savjetnici predsjednika.
Antikorupcija je deklarativno posthladnoratovski neprijatelj broj 1. Ona je legitimacija i tehnokratskim i konzervativnim populistima kao što je u Italiji Pokret pet zvijezda. No korupciju nije moguće promatrati bez konteksta – potrebno je politizirati korupciju (ne moralistički ni tehnokratski), te isključiti izvore sistemske korupcije – moć elita i nejednakost! Potrebno je oduzimanje moći elitama i državnom aparatu, te građenje demokratske kontrole kroz masovnu mobilizaciju i povećavanje dosega demokracije i demokratskih praksi odlučivanja
Reference
[1] Jutarnji List: U 2017. dobili smo gotovo 2 milijarde kuna manje od planiranog
[2] Novi list: Iluzije o fondovima EU