U ponedjeljak, 03.09.2018. godine, novinar  pulskog Radio Maestrala Gordan Kušanić razgovarao je s PAOLOM GREGOROVIĆEM, novinarom Glasa Istre koji je dva desetljeća pratio gospodarstvo i brodogradnju, a trenutno se na sudu bori za povratak u redakciju nakon što je kao sindikalni povjerenik dobio otkaz.

U nastavku je transkript tog razgovora iz kojeg su izostavljeni manje bitni dijelovi.


GLAS ISTRE I ULJANIK

GK: Prvo ću te kratko pitati - ima li šanse da te čitamo ponovo u Glasu Istre?

PG: Ja se nadam da ima. Otkaz je bio prije godinu dana, a kolege koje su dobile otkaz prije mene sud je vratio na posao. Sudskim putem dokazujemo da se u Glasu Istre daju nezakoniti otkazi. Lani je četiri radnika na taj način sud vratio na posao, ove godine već je dvoje vraćeno.

GK: Da pokušamo sad ukratko dati genezu ove situacije u Uljaniku. Predlažem da krenemo možda sa starom upravom koja je prethodila ovoj, pa da usporedimo kako su stvari funkcionirale nekada i danas.

PG: Krenimo od toga da sam prije više od deset godina u Glasu Istre postavljen da pratim situaciju u brodogradilištu. Inače o gospodarstvu sam pisao od 1997., to je već 21 godina.

Kad sam se dotaknuo Uljanika, shvatio sam da postoji otpor Uprave, nedobrovoljno davanje informacija iz tog sustava, zatvorili su se, nespremni dati informacije o nekakvom dubinskom stanju u toj tvrtki. Stvorio sam jednu mrežu ljudi unutra u brodogradilištu, koji su mi davali informacije o situaciji s nabavom, sa prodajom. Dakle, neslužbenim putevima sam dobivao informacije koje su po meni tada bile dosta relevantne, ne samo za radnike Uljanika, nego i za čitavu javnost. To moje pisanje naišlo je na dosta žestok otpor čelnika Uljanika.

GK: Pretpostavljam da si bio kritičan?

PG: Je, nisam ih štedio, nisam bio blagonaklon prema nikome, pa tako ni prema Upravi. Znam da su bili dosta niski udarci kada bih napisao kako je Uljanik najzaduženije poduzeće, kako su takvi dugovi i gubici koje stvara Uljanik jako teško održivi, kako je pravac kojim ide Uljanik jako sporan. Napadali su me kroz reagiranja na ono što bih objavio u Glasu Istre, spočitavali da se uopće ne razumijem u financijska izvješća, da ne razumijem bilancu dobiti i gubitka, da ono što ja navodim nema veze s ekonomskom pameću, a zapravo su samo tražili način kako da skrenu pažnju od bitnih stvari.

Njihova je teorija bila: mi gradimo brodove, brodovi plove, pustite nas na miru, nemojte tražit dublju analizu. 30. kolovoza 2012., odlukom glavnog urednika Glasa Istre RANKA BOROVEČKOG, uklonjen sam kako ne bi više pisao o Uljaniku.


GK: Dakle, misliš da je Uljanik bio glavni razlog zašto si dobio otkaz?

PG: Ne. Meni je bilo zabranjeno pisati o Uljaniku prije šest godina, a otkaz sam dobio prije godinu dana. Ali sam htio reć kako je bilo simptomatično da je Ranko Borovečki tada odlučio stat na stranu Uprave Uljanika, a ne na stranu javnosti koju sam ja predstavljao. Dan nakon što su me smijenili da ne pišem više o Uljaniku, bila je Skupština dioničara Uljanika, gdje se raspravljalo o davanju razrješnice, o prihvaćanju rada tadašnje uprave i o gubitku od čak 444 milijuna kuna. To je tada bio ogroman gubitak za Uljanik i značio je tada jedan ogroman teret za buduće poslovanje.


STARE I NOVE UPRAVE

GK: Dakle, ova situacija kojoj svjedočimo nije od jučer. Sve se znalo puno ranije, ali se na neki način zataškavalo.

PG: Recimo da se prikrivalo, da su se umanjivali stvarni tereti koje to društvo stvara. 2012. je KARLO RADOLOVIĆ otišao u mirovinu, i to nakon što je od 1973., dakle gotovo tri desetljeća, vodio Uljanik brodogradilište. On je bio ta stara garda koji je znao posložit stvari u Uljaniku, znao se postaviti prema rukovoditeljima u gradnji brodova, koji su bili tada dosta uspješni u kvalitetnoj i brzoj gradnji brodova, znao se postavit prema nabavi i prodaji da uspije što bolje isposlovati ugovore, znao se postaviti prema Zagrebu - tu mislim na ministarstvo gospodarstva, razne agencije. Imali su respekt prema Radoloviću i njegovom načinu rada.


PRIVATIZACIJA

Ipak, njegovim odlaskom 2012. godine ostavio je Uljanik u dosta velikom gubitku i ostavio svom nasljedniku ANTONU BRAJKOVIĆU jedno teško nasljeđe. To su bili veliki nagomilani gubici. To je bio početak privatizacije Uljanika. Anton Brajković je tih nekoliko godina nekako to izgurao, uspješno je vodio, uspio refinancirat dugove. No, kad sam gledao njihovu bilancu, to je bilo strašno zaduženo poduzeće, oni su zapravo gotovo sve bili zadužili da bi mogli uopće nešto graditi. Bilo je pitanje do kad će moći tj. imati šta zaduživati.

Nova generacija menadžera koja je preuzela Uljanik nakon odlaska u mirovinu Brajkovića nažalost nije više znala voditi cijeli sustav. Kasnili su u gradnji brodova, znatno se produžuju rokovi, počeli su dolaziti na naplatu ogromni penali zbog kašnjenja, cijena ugovaranja više nije išla na način da Uljaniku donosi zaradu, dobit ili bilo kakvo uspješno poslovanje. Sve se počelo urušavati u tih par godina, otkako je GIANNI ROSSANDA sa svojim timom preuzeo vođenje Uljanik. Nažalost, strmoglavljenje tog cijelog sustava bilo je nevidljivo do danas kada se šira javnost zainteresirala za problem Uljanika.

Prije se isto znalo pisat o tom, mene su u bezbroj navrata zvale kolege iz drugih medija, od nacionalnih do lokalnih, i pitali me za komentar o Uljaniku. Uvijek smo naglašavali poteškoće, međutim nekako su to bili sve kao trećerazredni tekstovi, plasirani negdje odozada, kao nebitni.

A sad je Uljanik došao na naslovnice, sad se počelo propitkivati i svaki potez dolazi pod povećalo. Predstavnici radnika koji su trebali pratiti šta radi ta Uprava, trebali su ih priupitati za to, tražit njihovu smjenu ili ne dat im razrješnicu, ne dat suglasnost za financijska izvješća s ogromnim gubicima. Ti sindikati koji su bili u Nadzornom odboru su propustili odraditi kvalitetno svoj posao.


ULJANIK PLOVIDBA

GK: Budući da smo počeli s genezom, vratimo se jedan korak unatrag, u vrijeme Karla Radolovića, zatim Brajkovića i Uljanik plovidbe koju su, vidimo, počeli zadnjih dana stavljati u fokus. Da čujemo neke stvari koje su javnosti vjerojatno manje poznate. Kako je funkcionirao taj poslovni odnos i kako je na kraju krajeva čelni čovjek Uljanik plovidbe završio u nadzornom odboru Uljanika?

PG: Svi oni koji znaju priču o Uljaniku upoznati su i sa pričom o ULJANIK PLOVIDBOM. Dakle, to je tvrtka - kćer Uljanika kao cijelog sustava, koja je prije dvadesetak godina privatizirana na način da su vodeći ljudi Uljanika stekli najveće udjele u Uljanik plovidbi i na taj način postali najveći dioničari. Ali dioničari Uljanik plovidbe postali su i brojni obični radnici Uljanika koji su stekli po par dionica Uljanik plovidbe. Dakle, svi su dobili dio tog kolača.

Uljanik plovidba je prvih par godina odlično funkcionirala, imali su brodove, dakle dobili su od Uljanika brodove koje su iznajmljivali, rentali drugima, zarađivali su na tome, imali su dividende. Malim dioničarima je to bio nekakav sitan iznos, a velikim dioničarima, direktorima su to bile već i pozamašne svote.  Govorimo o milijunskim iznosima dividendi.

Kada sam kao novinar počeo pratiti situaciju Uljanika, tražio sam informacije iz Uljanik plovidbe. Sjećam se da su bili zatvoreniji nego ijedna druga firma u Istri. Nikakav pristup Skupštini dioničara nisam imao, nikakav pristup informacijama o poslovanju. I tada sam, da bi došao do informacija, napravio jedan čin koji su mi neki zamjerili, postao sam suvlasnik - dioničar Uljanik plovidbe. Dugi niz godina imam jednu dionicu Uljanik plovidbe, a ona mi je koristila da dođem do informacija. Ja sam uložio da dođem do informacija.


GK: Dakle, kao vlasniku dionice, morali su ti dozvoliti da sudjeluješ na Skupštini?

PG: Tako je. Dobivao sam prospekte, informacije koje nisu bile dostupne običnim novinarima, uvid u kompletnu dokumentaciju o poslovanju firme, uvid o tome koliko koji dioničar ima dionica, a isto tako i koliko koji dioničar zastupa članova obitelji sa njihovim dionicama.

Tu vidimo da bivši direktori Uljanika, nemaju samo oni dionice koje prikazuju, velik dio dionica su prebacili na svoje potomke, članove obitelji, i oni zastupaju te dioničare. Tako da je njihov udio puno veći nego što se u javnosti zna.


GK: Pretpostavljam da to imaš sve dokumentirano?

PG: Dakle, na skupštinama je to meni bilo dopušteno da pogledam, da zapamtim ako želim, ali nisam smio te podatke iznosit iz firme. To je bilo zabranjeno - da javnost zna koliko tko ima. Dakle, dokumentaciju nemam, ali sam bio svjedok na svim skupštinama i svaki put sam jedini ja tražio odgovore, drugi su samo šutili i dizali ruku. Tražio sam odgovore na skupštinama Uljanik plovidbe, tražio sam informacije o dioničarima, tko koga zastupa i predstavlja. O tome sam pisao, dokumentirao kroz više godina rada o toj sprezi. Uljanik plovidba je mjesto gdje direktori Uljanika zarađuju milijune. Uljanik plovidba je u jednom trenutku 2007. vrijedila na burzi preko 500 milijuna kuna, to je bilo više nego vrijednost čitavog Uljanika, a direktori Uljanika su tada u Uljanik plovidbi imali po desetak milijuna eura u dionicama. Radolović, Brajković, to su bili već multimilijunaši, a DRAGUTIN PAVLETIĆ i DARKO ŠORC su imali preko 100 milijuna kuna u dionicama Uljanik Plovidbe. To su bili ogromni iznosi za jedan mali grad i stvorilo se veliko bogatstvo malog broja ljudi.

Istina, bilo je 4000 dioničara Uljanik plovidbe, međutim mali broj njih je imao tako velike udjele u kapitalu. Dijelilo se šakom i kapom deseci milijuna dividende dioničarima, gdje su najveći bili udjeli po par milijuna kuna. Tako da nije bilo čudno da su direktori pristali raditi za desetak tisuća kuna, kad im je s druge strane Plovidba isplaćivala milijune kuna dividende godišnje. Uz to su mogli dionice unovčit za desetke milijuna kuna na burzi ako su htjeli, i to je funkcioniralo dobro za njihovu korist, za njihov džep.

Ali Uljanik je sve više tonuo, dakle brodogradilište je tonulo, sve se neisplativije poslovalo, stvaralo ogromne gubitke i situacija je išla na gore.


GK: Zašto je brodogradilište tonulo i ima li to uzročno-posljedične veze sa odnosom sa tvtrkom - kćeri Uljanik plovidbom?

PG: Oni su tad tumačili da je tu kriva svjetska kriza, da su krivi poticaji koje Kina daje svojim brodogradilištima, da je jeftinija radna snaga na istoku, u Vijetnamu i zemljama istoka, da je bilo nemoguće zarađivat kao oni, i zato su rekli, idemo mi radit specijalizirane brodove koji će nam donijet nekakvu dobit. Išli su radit dreggere, dakle jaružare koji kopaju morsko dno, s namjerom da zarade. Pokazalo se sada da kasne s isporukom, da su stvorili ogromne gubitke, plaćaju ogromne penale, i da sve to nije bilo tako profitabilno kao što je bilo prezentirano kada smo o tome pisali.

Teško je reći kada je bio trenutak da se dogodio preokret u poslovanju Uljanika, jer on se doista događao dugi niz godina, gubici su se gomilali i samo se stvarao veći trošak u Uljaniku brodogradilištu, a Plovidba je tada prosperirala, stvarala ogromne vrijednosti i za dioničare, kroz dividendu, kroz rast vrijednosti tržišne imovine. To je bilo jedno zlatno razdoblje za one koji su bili menadžeri u Uljaniku.

Onda se dogodio preokret. U jednom trenutku kolaps tržišta na svjetskim burzama doveo je do toga da je Uljanik plovidba potonula, i danas ona vrijedi 50-ak milijuna kuna - samo 10% vrijednosti od onoga što je vrijedila prije 10 godina. Danas dionice Radolovića, Brajkovića i ostale ekipe, koji su nekada imali u dionicama desetak milijuna eura, vrijedi manje od milijun eura.

GK: Ako ih nisu u međuvremenu prodali.

PG: Nisu. Popis 10 najvećih dioničara je javno objavljen dokument, vidljivo je i dalje da su oni tamo prisutni i da su i dalje dioničari. Ne vidi se koliko imaju njihovi potomci, prijatelji, ali se vidi koliko imaju oni. Najveći dioničari kao što su Darko Šorc i Dragutin Pavletić nekad u ‘težili’ stotinjak milijuna kuna u dionicama Plovidbe, danas se to svelo na 3,4,5 milijuna kuna. Dakle, to je znatno osiromašenje tvrtke, iz razloga što su se svjetski trendovi preokrenuli, previše je brodova na tržištu, previše ih se iznajmljuje, a Uljanik plovidba ima te neke najjeftinije brodove, ima ih jako puno, više ne mogu diktirat neke cijene i oni sad preživljavaju. Dokad će to ići tako, pitanje je. Uljanik plovidba je bila uvijek nekako u sjeni Uljanika, ali to je ‘sjena’ u kojoj se itekako odlučivalo o budućnosti Uljanika.


GK: Kako je gospodin Pavletić završio u nadzornom odboru Uljanika i kako to da je u ovim kriznim trenucima odlučio dati ostavku?

PG: Kada se iz Uljanika izdvojila Uljanik plovidba, a s Plovidbom su otišli brodovi koje Uljanik plovidba iznajmljuje na svjetskom tržištu, dogodila se situacija da je kroz par godina u Uljaniku bilo manjka posla. Sjećamo se da su neki dijelovi brodogradilišta tada imali problema s pokrivanjem rada radnika, na način da su neki dijelovi ostali bez posla. Pa su se sjetili - zašto ne bi menadžer Uljanika preko Uljanik plovidbe osigurao poslove uljanikovcima tako da sami sebi naruče brodove. Tako da je onda Uljanik plovidba naručivala brodove od Uljanik brodogradilišta, ali kako u jednom trenutku Uljanik plovidba nije bila sposobna sama to financirati, dogovorili su se da će ti brodovi biti u suvlasništvu brodogradilišta Uljanik i Uljanik Plovidbe. Dakle pola-pola, a ti brodovi u suvlasništvu se sada unajmljuju, rentaju po svijetu.

Dakle, nastala je poslovna suradnja između brodogradilišta Uljanik i Uljanik Plovidbe koja je bila dosta značajna za poslovanje i jedne i druge firme. Ja pretpostavljam, iz razloga što je Pavletić bio duboko involviran u poslovanje, da su ga kao partnera izabrali da nadzire rad uprave u cijelom sustavu. Po meni je to bio logičan izbor, ne vidim tu ništa loše. Ako je Anton Brajković koji je bio direktor Uljanika bio godinama u nadzornom odboru i nadzirao rad Uljanik plovidbe, tako je bilo normalno da Uljanik plovidba putem svojih ljudi nadzire rad Uljanika, jer su bili čvrsto povezani.


GK: I svakako bih volio da čujemo o ovoj mreži, jer shvatio sam da tu postoji jedna piramida rođaka, prijatelja, koji su došli do dionica i koji su se u određenom trenutku izgleda dobro okoristili.

PG: Što se tiče rodbinskih veza, teško je preskočit činjenicu da su čelnici brodogradilišta zaposlili svoju djecu i prijatelje u Uljanik plovidbi, i osigurali im na taj način dobar izvor prihoda, i na taj način su ti ljudi stekli pravo na kupnju i darovanje dionica Uljanik plovidbe. Uljanik plovidba je godinama nagrađivala svoje radnike za uspješan rad kroz dionice. I oni su dalje na skupštini davali punomoć, da ih onaj tko ih je zaposlio može zastupati i raspolagati njihovim dionicama. To je bilo vidljivo na svakoj skupštini - tko raspolaže tim dionicama i na koga glase, te je bilo vidljivo da su te veze rodbinske, kumovske itd., da su to iste grupe ljudi koji upravljaju Uljanik plovidbom i da su to zapravo čelnici Uljanika.


ARSENAL KONCEPT

GK: Dakle, onda kad je dobro išlo, onda su se pare slijevale samo dioničarima, a koristi je imao jedan određen krug menadžera, ali ne i sam Uljanik koji je na kraju krajeva pomogao Uljanik plovidbi da bude ono što je. Dakle, onda kad se imalo, pare su ipak legalno, moram reći, putem vlasništva i dionica ipak završavale u malom broju džepova.


PG: I prije 10 godina je Uljanik stvarao gubitke i stvarao ogromne štete u svojoj bilanci, međutim vidimo da je tada Uljanik plovidba strašno prosperirala. Uvijek sam se pitao u svojim člancima, zašto čelnici Uljanika nisu tako uspješni u vođenju svoje firme, povjerene od države, jer država je bila većinski vlasnik Uljanika, kao što su bili uspješni u upravljanju svojom privatnom firmom - Uljanik plovidbom. Dakle, dolazimo do sukoba interesa.


I sada imamo situaciju da 2013. godine nova garda čelnika Uljanika, Rossanda i ostali osnuju privatnu tvrtku - ARSENAL KONCEPT. U nju ubacuju 14 direktora Uljanika, mladu gardu, koji imaju nekakav cilj da jednoga dana postanu vlasnici Uljanika. To su u nekoliko tekstova u javnim medijima iznijeli sindikati, da je to bila namjera nove garde čelnika Uljanika. Imamo novi sukob interesa, po meni dosta značajan, o kojemu javnost malo zna. Dakle, ta ista ekipa si osnuje privatnu tvrtku na adresi Uljanika, ne na privatnoj adresi, da bi jednoga dana mogli biti vlasnici Uljanika. To je jedan velik sukob interesa.


RADNICI I MALI DIONIČARI

GK: U petak, 31. kolovoza je bila sazvana skupština, ali nije se održala. U petak je  održana sjednica Nadzornog odbora u krnjem sastavu. Trebali su donijeti nekoliko odluka, jedna od njih je bila izjašnjavanje ili rasprave o mandatima koje je sadašnja grupa u Uljaniku dala na raspolaganje, druga tema je bio izbor novih članova Nadzornog odbora. Važno je reći i da je unatoč našem pokušaju da dođemo do bilo kakvih informacija, što se tamo uopće zbilo, jer poprilično je bitna i ozbiljna tema, rečeno nam je da ne mogu izlaziti u javnost dok burza ne izda službeno priopćenje. No, ono što je važno uz ovu sjednicu nadzornog odbora jest i sazivanje nove skupštine društva. Na skupštini sudjeluju svi koji imaju dionice, a dionice imaju oni koji su ih i otplatili, je li tako? Htio bih da popričamo o tome, jer se proteklih dana u brojnim medijima pokušalo svaliti krivnju na radnike i male dioničare Uljanika. Shvatili smo da radnici koji su dionice otplaćivali, a nisu ih otplatili do kraja, ustvari nemaju pravo glasa na skupštini. Sve mi to miriše na pokušaj tajmiranja cijele situacije oko Uljanika. Da li se slažeš s mojom tezom?


PG: Pratio sam godinama te skupštine i čudio se kako su ti mali dioničari nezainteresirani kao prvo uopće za dolazak na skupštinu, kao drugo za sudjelovanje u radu skupštine, a kao treće bilo mi je čudno da prihvaćaju ad acta kao gotovu stvar stotine milijuna gubitka koji je Uljanik godinama stvarao. Meni je to bilo čudno u jednom Uljaniku gdje su ljudi potkovani, borbeni. Ovdje se dogodila situacija da su ljudi kupili dionice, a ja sam 2012. pisao da su kupili kredit, puno njih se zadužilo kako bi kupili te dionice i onda se ponašaju kao da to nije njihovo.

Skupština zapravo odlučuje o tome da li će davat razrješnicu, da li će Gianni Rossanda voditi Uljanik, ili će ga izbacit i reći hvala lijepo biramo drugog. Skupština odlučuje tko će predstavljati dioničare, da li će u nadzornom odboru biti Đino Šverko ili će netko drugi bolje predstavljati male dioničare i radnike Uljanika. I tu isto ništa nisu poduzeli.


Međutim, imam dojam da se cijelo vrijeme jedna stvar zataškava, a to je prije osam dana otkriveno u jednom novinskom tekstu, a to je da radnici nemaju pravo glasa dok ne otplate sve dionice. Takve su izjave dale medijima supruge radnika Uljanika tokom štrajka, kako su upravo s plaćom za srpanj, koja je trebala biti isplaćena u kolovozu, trebali otplatit Uljaniku njihove dionice u cijelosti i tek tada postati vlasnici cijelog paketa dionica.


GK: I dobiti konačno pravo glasa.


PG: Tako je, da. Imamo istovremeno izjave Rossande, predsjednika Uprave Uljanika, koji kaže da će skupština bit odgođena, zbog nedovoljno prijava malih dioničara na skupštinu. Poslao sam kolegama u drugim medijima da obrate pažnju na taj detalj koji je svima promakao. Dosta je simptomatično da ljudi sami ukazuju kako nemaju dionice. Kažu, mi jesmo suvlasnici, ali nama dionice nisu pripisane zato što ih nismo otplatili. I sad je situacija da ni sami oni koji su to godinama otplaćivali ne znaju uopće što su plaćali. Oni su postali vlasnici dugova, jer ta firma više nema imovine, jer je sve založeno kod banaka; oni su postali vlasnici dugova sa kreditom koji su sami otplaćivali bankama da bi stekli dio u Uljaniku.


Imam sačuvan ovaj dokument iz 2009. godine, dakle, točno prije 9 godina, od 3. rujna 2009., dakle uprava kaže: “Privatizacija kao isključivo jamstvo nastavka proizvodnje, očuvanja djelatnosti i radnih mjesta.” Sve je to izmaglilo u ovih 9 godina.

Dakle, privatizacija više nije bila jamstvo ničega - niti je proizvodnja osigurana, niti e očuvanje djelatnosti sigurno, a radna mjesta su najmanje osigurana. Cijelo to vrijeme su se uljanikovcima nudile te dionice, govorilo im se da će postati vlasnici Uljanika, ali su zapravo postali vlasnici dugova Uljanika, a ne firme. Nitko iz uprave nije podučio male dioničare što trebaju činiti s tim kapitalom, da trebaju aktivno sudjelovati u radu skupštine. Nisu smjeli dopustiti da prođe toliko godina, a da ništa ne poduzmu. Ja bi isto dao malu krivicu na te radnike koji se nisu pobrinuli, ali isto tako postoji puno nepoznanica oko te otplate. To će se s vremenom vjerojatno raščistiti i saznati puno detalja koje sad mi ne znamo, jer javnosti se daju na kapaljku te informacije, i to se najčešće događa na ulici - novinari stave mikrofon, ljudi svašta izjavljuju, pa su tako žene uljanikovaca otkrile važan detalj. Sad imamo novu skupštinu, ima taj rok od 30 dana, na toj skupštini će se izabrat novi nadzorni odbor, vidjet ćemo nova imena, nova lica koja će onda bolje i kvalitetnije predstavljati radnike, ali isto tako imat će veliku odgovornost jer će morat davati suglasnost upravi za važne odluke, a tiče se budućeg restrukturiranja i odabira strateškog partnera. Nadzorni odbor će imat jednu veliku odgovornost.


NEIZVJESNA JESEN

GK: Puno se očekuje od te naredne skupštine Uljanika, ali prije toga bi se trebalo pozabaviti s planom restrukturiranja, odnosno koliko je on dobar, da li je to ono što svi žele, prvo bi trebali biti poznati detalji. Što ti misliš kakva je perspektiva, barem u svjetlu činjenica koje su nam u ovom trenutku poznate?

PG: Plan restrukturiranja je nešto što široka javnost ne zna što sadrži. To je dokument ili više dokumenata pretpostavki mogućih razvoja situacije u Uljaniku, a šira javnost pa tako i novinari nisu upoznati s njihovim sadržajem. Postoji odabran krug novinara kojima je očito uprava Uljanika poslala dio tog programa, a oni su na temelju toga napisali neke novinske napise. Međutim postoje indikacije da postoji više verzija koje su odaslane. Imamo novinare iz Zagreba koji raspolažu jednim podacima i novinare u Puli s drugim podacima. Što je točno ne znamo, ali vjerujem da Nadzorni odbor I Uprava dobro znaju što taj dokument sadrži, da itekako znaju koje su sve potencijalne varijante opstojnosti brodogradilišta. U svakom slučaju će netko trebati dobro ispeglati sve te stvari, pokušat izvuć najbolje od svega toga ili ponudit neku sasvim treću opciju. Ne treba stat na ovom što je dosad napravljeno. Možda su Rossanda i njegov tim potpuno krivo radili, možda su ovi koji su ih nadzirali potpuno krivo radili i donosili odluke na štetu Uljanika. Možda će novi tim koji bude sastavljen nakon Skupštine donijeti pravednije i bolje odluke; možda će biti odbačeno sve do sada i doveden neki novi plan restrukturiranja koji bi trebao dat više perspektive Uljaniku.

GK: Znači, možemo samo špekulirati u ovom trenutku i nadati se najboljem. Da li smatraš da je ovo što je Vlada odradila ili izbjegla odraditi u pravom trenutku imalo veze i utjecaja na cijelu priču? Snosi li i koliki dio odgovornosti tu Vlada?

PG: Uz male dioničare država je odnosno vlada ima gotovo 20% dionica Uljanika, dakle oni su značajan dioničar, ali bez ikakvog interesa za firmu u kojoj su vlasnici. Oni nemaju nikakvog predstavnika u Nadzornom odboru, oni se jednostavno ponašaju kao da se njih to ne tiče. Oni su vlasnici i imaju odgovornost, trebaju time raspolagat dobro u interesu poreznih obveznika,. Na kraju se tražilo rješenje od Vlade, jer nitko drugi nije bio sposoban. I sada očekujemo od Vlade da to rješava. Uskoro će biti problem kooperanti, bit će problem dobavljači, bit će problem plaćanje poreza državi. Vidljivo je da nitko nije sposoban uhvatit se i otpetljati taj gordijski čvor u Uljaniku.

Mislim da jedino Vlada, da li će imenovat nekog privremenog upravitelja koji će to dovest u red, uz neku državnu pomoć – po meni je bolje da to oni razriješe, ne dalje da se glođu oni koji bi to trebali preuzet – da li je to ukrajnski ulagač ili Danko Končar ili netko treći koji će onda glodati Uljanik. Neka Vlada posloži to, nek imenuje svog čovjeka koji će to rješavati, i onda s takvim spašenim brodogradilištem kao cjelinom, vidjet što dalje. Mali dobavljači su već izgubili, oni nisu vlasnici ničega osim dugova, treba se posložiti nova situacija, jer teško da sad mali dioničar može izdvojit 10-20 tisuća eura, da upumpa svježi novac i da spasi stvar. To radnici nemaju. Jednostavno, meni je promašen i totalno fulan sistem privatizacije kako je napravljen u brodogradilištu, tako da će se trebat ispravljat stvari, a ljudima će ostati gorčina što su izgubili novce.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found