U rujnu prošle godine uvedena je mjera "roditelj odgojitelj" na području Grada Zagreba što smo kritizirali u Gradskoj skupštini i drugim tijelima lokalne samouprave kao problematičnu, opasnu i tek naizgled socijalnu mjeru. Danas Bandić ovu mjeru (odnosno njeno uvođenje na razini čitave Hrvatske) predlaže Vladi, kao "demografski uspješnu".

U Zagrebu je njeno uvođenje bilo obilježeno i Bandićevim spinom, jer je propustio informirati javnost kako se ne radi o prosječnoj neto-plaći (preko 5000 kn kako je mjera bila najavljena), već da je iznos koji primaju roditelji odgojitelji neto-iznos, koji se mijenja od mjeseca do mjeseca te iznosi oko 3000 kn*. Prema toj mjeri, jednom od roditelja s najmanje troje djece, s barem jednim djetetom predškolske dobi, osigurano je pravo na financijsku naknadu dok dijete ne navrši 15 godina. Naizgled, time jesu ponešto rasterećeni dječji vrtići. Također, naizgled, mjera je odgovorila na goruće probleme mnogih roditelja, pa su neki roditelji (1.793 žena u odnosu na 192 muškarca) kako bi ispunili preduvjete za tu mjeru ispisali djecu iz vrtića, a neki su dali i otkaze, očekujući iznos realno veći od njihovih plaća prema onome kako je najavljeno.

I ovaj put ukazujemo kako ova mjera nije socijalna te da je financijski, društveno i odgojno štetna. U Zagrebu je za nju u 2018. bilo predviđeno 33 puta više sredstava nego ulaganja u mrežu javnih vrtića, a kada “sliku” proširimo na područje cijele države, gdje je situacija s dostupnošću javnih vrtića daleko gora, jasno je kako se radi tek o skupljanju političkih bodova u službi konzervativnih (i ne samo demografskih) ideologija pod floskulom jačanja "tri stupa države (demografija, obrazovanje, rad i zapošljavanje)". Svaki treći grad/općina u Hrvatskoj nemaju dječjih vrtića, a u dvije trećine jedinica lokalne uprave ni polovica djece ne ide u vrtić (samo 18,9% u Brodsko-posavskoj županiji). Dijete niskoobrazovanih i materijalno ugroženih roditelja nigdje u EU nema tako malo izgleda izdignuti se iznad statusa svojih roditelja ili završiti fakultet kao u Hrvatskoj, a prema preporukama stručnjaka, vrtić ne bi trebao koštati više od 500 kn mjesečno (cijena je u 89% gradova viša od toga).**

Dječji vrtići nisu tek mjesta gdje se djecu može ostaviti dok roditelji rade, nego su ključni u ranoj socijalizaciji i predškolskom odgoju i pripremi djece za školovanje. Svima dostupan predškolski odgoj ključna je društvena institucija kojom se ublažavaju utjecaji društvenih nejednakosti i siromaštva na životne šanse svakog djeteta, a morali bi nastojati svakom djetetu pružiti podjednake šanse za uspjeh. Pedagozi naglašavaju i kako se tom mjerom zapravo krši pravo djece na odgoj i obrazovanje.

Osim za djecu, navedena je mjera opasna i za roditelje, posebno za žene. Zbog uvriježenih društvenih očekivanja i predrasuda, ali jednako važno ili važnije, zbog nejednakih plaća i mogućnosti napredovanja, tu mjeru uglavnom koriste majke. Dakle, žene ostaju u kući, dok muškarci preuzimaju tradicionalnu ulogu (financijskih) skrbnika za obitelj, pa se tako obnavljaju rodne nejednakosti, koje se onda prenose i na različite sfere društvenog života. Tako se obeshrabruje uključivanje žena u svijet rada, čini ih ovisnima o nesigurnoj budućnosti navedene mjere i ekonomski nesamostalnima, a istovremeno obezvređuje potencijalni rad znatnog dijela stanovništva i njihovo već stečeno obrazovanje (odgajatelji i ostali zaposleni u sektoru predškolskog odgoja i obrazovanja, što tradicionalno potplaćen dominantno ženski sektor).

Naoko se čini pozitivnim i da se kućanski rad (u ovom slučaju skrb za djecu), a koji obavljaju velikom većinom žene, prepoznaje kao rad koji treba biti plaćen, no to je također neizvjestan „ugovor na određeno“ i u tom smislu ničim nisu zaštićena radnička prava roditelja (budimo realni – majki). Prepoznavanje ovog rada je samo formalno i služi zapravo suprotnom cilju – još jačem guranju žene u kuću kao njezinu domenu te perpetuiranju konzervativnih rodnih uloga i „podjele rada“ na štetu društva.

I kao dio demografske politike, ova mjera je kontraproduktivna. Ključan preduvjet smislene demografske politike bila bi njezina dugoročnost i cjelovitost. To bi u ovom slučaju značilo razvoj kvalitetne i svima dostupne mreže javnih vrtića, kakva bi olakšala roditeljstvo, istodobno omogućavajući rad, ispunjenje i samoaktualizaciju roditelja. Da bi ljudi postali roditelji potrebno je imati poslove s visokom razinom zaštite radničkih prava, kvalitetnu stambenu politiku, adekvatan sustav javne skrbi, odgoja i obrazovanja. A kao što znamo, prema važećem zakonodavstvu, radnice i radnici čitav život mogu raditi na određeno. Komodifikacija skrbi za djecu ne bi smjela bit dugoročna opcija, već bi trebalo težiti podruštvljenju ovog rada, a ne ga iskorištavati u stvaranju moralne panike kao pitanje opstanka Hrvatske. Osim toga, sustav je potrebno prilagoditi svima – bez obzira na „vrstu“ obitelji ili obiteljske zajednice.

Mjere obiteljske politike bi trebale imati za cilj povećanje zaposlenosti žena, mijenjanje tradicionalnih uloga u kućanstvu, smanjenje siromaštva obitelji kroz model zaposlenih roditelja te posljedično smanjenje rodnih nejednakosti. Fokus demografske obnove je promašen ako je sam po sebi cilj, a ne posljedica. Dakle, nešto što se predstavlja kao socijalna mjera u osnovi je desna populistička demagogija i konzervativna ideologija. S pravom se postavlja pitanje nepostojanja imovinskog cenzusa vezano uz ovu mjeru, a obzirom na sve lošiju materijalnu situaciju i sve nesigurnije oblike rada, postavlja se i pitanje u čijem se interesu provodi ova mjera?

 

portal.hr/.../pobrojali-smo-lose-i-jednu…                bandićev spi

** https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/486-besplatni-vrtici-za-sve

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?